Banjalučanka – žena, majka, heroj! Prije godinu dana borila se za život sa bebom u stomaku, danas drži kćerkicu u rukama FOTO

11.01.2021. | 07:45

Prije tačno godinu dana borila se za život sa bebom u stomaku.

Doktori su rekli: „Samo dva odsto šanse imaju da prežive“.

I od toga trenutka krenula je njena borba. Najveća u životu. Duplo teža i duplo važnija, jer ona nije „ u svojim rukama“ držala samo svoj, već i život svoje, tada nerođene bebe.

Banjalučanka Dragana Pajić, pobijedila je ta „dva odsto“, rodila kćerkicu na svoj rođendan – 8. aprila 2020. i tačno godinu dana kasnije za BL portal podijelila je svoje najteže, ali i najvažnije životno iskustvo.

Prošle godine, u istom ovom periodu ležala je na bolničkom krevetu, sa bebom u stomaku – u komi, nakon teške operacije glave, a danas stoji na svojim nogama i u svojim rukama drži svoju devetomjesečnu kćerkicu Anu Matronu.

Iako fotografija nasmijane, mlade i lijepe majke i njene bebe izgleda kao nešto najljepše što naše oči mogu vidjeti, Dragana nam otkriva da njen put do toga nije bio nimalo jednostavan. Čak naprotiv.

„Godina prođe, dan nikada…Mnogo misli, riječi – htjela bih reći, napisati, ali prosto shvatiš da su tri dovoljne…Život je borba. Hvala puno svima koji su bili uz mene i bili mi podrška, a opet hvala i onima koji nisu, i oni su me nečemu naučili… Imam svoj vjetar u leđa – Ana Matronu, zato nisam ljuta ni na koga,  i na tome se svaki dan zahvaljujem Gospodu i svim svecima… A možda u meni i nema mjesta za ljutnju i mržnju, možda sam samo baš ja ta osoba koju je Bog izabrao da mora podnijeti sve prepreke, uspone i padove… Ponosim se i želim da istrajem i uspijem… Volja me cini srećnom… Sa ovim i završavam priču na ovu temu… Sve što je prošlo, otišlo – treba da ide, a ja moram nastaviti dalje, hrabrije, jače, snažnije jer me moj vjetar treba…“.

 

Ovim emotivnim riječima Dragana je na svom Fejsbuk profilu podijelila dvije fotografije, a razlika između njih je svega godinu dana. Na jednoj „mrtvo tijelo“, na drugoj presrećna majka.

Iako je samo 365 dana između ta dva događaja, Dragana priznaje da njoj taj period izgleda kao cijela vječnost. Toliko toga je postigla za tako kratko vrijeme. Toliko toga doživjela i preživjela, a najvažnije od svega, izborila se za dva života – svoj, i što je još, kako i sama kaže, važnije – život svoje kćerkice. Svoga najvećeg blaga, životne ljubavi i sreće, svoje kćerkice Matrone.

„Teško mi je i da se prisjećam svega toga, a opet sa time živim svaki novi dan. Ne želim to da zaboravim, čak ni da mogu. Ipak, to je nešto što me učinilo jačom, snažnijom, ponosnijom, na samu sebe, ali i srećnijom. U tom periodu sam postala majka“, priča Dragana za BL portal.

Njena najveća životna borba, prisjeća se, počela je 9. januara prošle godine. Nesnošljivi bolovi u glavi, padanje u nesvijest, dolazak Hitne pomoći… Nakon nekoliko sati Dragana je ležala na operacionom stolu u Beogradu – u šestom mjesecu trudnoće doživjela je pucanje aneurizme na mozgu.

“Suprug je pozvao Hitnu pomoć, odvezli su me na Neurohirurgiju UKC RS, gdje me je primila doktorka Vesna Ivanišević. Nakon dva CT-a glave, odmah je kontaktirala doktorku profesorku Danicu Grujičić, u dva sata poslije ponoći i poslala me je sanitetom za Beograd. Sa nama je bio i doktor Slavko Rolih zbog praćenja stanja bebe u stomaku. Tamo me je dočekala doktorka  Grujičić, a operisali su me doktor Vladimir Baščarević i Mihajlo Miličević”, ispričala nam je Dragana.

Iako su prognoze doktora, tada o njenom i zdravstvenom stanju njene nerođene bebe bile skoro pa nikakve, priča je, ipak na kraju imala “hepi end”. Mama i njena beba u stomaku su preživjele.

Iako im doktori ni nakon operacije nisu davali obećavajuće vijesti, govoreći da su dani pred njima i dalje kritični, majka i nerođena beba su se hrabro borile i dalje.

Dragana je nakon operacije, od 10. do 15. januara bila u komi, probudila se i 24. januara iz Beograda se vratila u Banjaluku, a nakon neurološke stabilizacije poslali su je na ginekologiju UKC RS zbog čuvanja trudnoće. I dani provedeni tu su bili teški, ali i zbunjujući za nju. Dok je čekala porođaj, ona je bila ubijeđena da se već porodila, da ima sina. Vremenom, saznala je pravu istinu i pomirila se sa tim da je to bio samo “plod njene mašte”, posljedica teške operacije.

“Tu me je primila doktorka profesorka Vesna Ećim Zlojutro na Odjeljenju patologije gdje me vodila doktorka Branka Čančarević. Takođe bih napomenula doktorku fizijatra Goranku Bjelobabu koja mi je zaista mnogo pomogla svojom sposobnošću i uz pomoć fizioterapeuta Kristine, Katarine, Marka, Bogdane, Sanele, Maje, skroz nepokretnu me podigla na noge. Učila me da hodam u devetom mjesecu trudnoće”, priča nam Dragana.

Porođaj na rođendan

I tako dan za danom – osvanuo je i onaj najvažniji – 8. april, Draganin rođendan i dan kada je na svijet donijela Matronu – obje su bile odlično.

Dragana ovaj trenutak opisuje kao najsrećniji u životu. Dodaje da se svaka muka isplatila i zaboravila onog trenutka kada je vidjela svoje dijete. Dodaje da joj je u najtežoj životnoj borbi velika podrška bilo i kompletno osoblje prvog sprata Patologije UKC RS.

“Medicinske sestre su bile mnogo više od toga. Pružale su mi fizičku, ali i psihičku podršku”, zahvalna je Dragana, koja se u ovoj priči pobjede života nad smrću mnogo zahvaljuje i osoblju sa trećeg sprata UKC RS na čelu sa doktorom Vladimirom Perendijom.

“Posebno sam zahvalna doktoru Saši Saviću koji je donio na svijet moju najveću životnu radost, moju Matronu. On mi je bio podrška na sve moguće načine. Zaista nema riječi sa kojima se tim ljudima mogu zahvaliti”, poručila je Dragana, a njenim riječima prepunim zahvale i ljubavi pridružuju se njen suprug Saša i kćerkica Ana Matrona, koja je ime dobili po svetici Matroni, koja je inače zaštitnica žena.

“I kada sam izašla iz bolnice i došla kući sa tek rođenom bebom, tu nije bio kraj mojoj borbi. Ona je tek, čini mi se, počinjala. Nisam imala osjećaj niti bilo kakve funkcije u lijevoj nozi i lijevoj ruci. To mi je takođe teško palo, jer nisam mogla da vodim računa o svome djetetu, onako kako bih željela”, emotivna je Dragana.

Dodaje da su joj u tome pomogli i dan danas joj bezuslovno pomažu njen suprug Saša, majka, braća, sestre, snahe, njihova djeca… Svi bliži članovi porodice. Ne postoje, kaže riječi, kojima bi mogla da im se zahvali. Moli Boga da ih sve čuva i da im danas-sutra, na neki način, vrati bar dio onoga što su oni uradili za nju, kada joj je bilo najpotrebnije.

“Išla sam na vježbe u Trapiste, i njihovom osoblju takođe dugujem veliku zahvalnost, jer sada mogu da držim svoje dijete i da se samostalno krećem. Ojačala sam ruku i nogu, na kojoj trenutno držim ortozu. Još uvijek to nije baš najbolje, ali ja ću nastaviti i dalje da se borim, da radim, vježbam i trudim se, kako bih svome djetetu bila najbolja majka”, kazuje Dragana.

Osim najbližih članova porodice i prijatelja, Dragani su pomogli i drugi ljudi, sa kojima nije u rodbinskim vezama.

“Sašinoj firmi Sector Security, cijeloj upravi na čelu sa direktorkom Draganom Kosić, i svim radnim kolegama, kao i osoblju i gazdama pivnice Zlatna krigla mnogo sam zahvalna. Pomogli su nam finansijski, ali i u svakom drugom smislu. To se ne zaboravlja. Od srca im hvala”, kaže Dragana. Sa iskrenim osmijehom na licu, ona priznaje da je, uprkos svemu, sada zaista srećna žena.

“Svu tu sreću čini Matrona i to mi daje snagu za dalji oporavak”, govori ova ponosna majka, dodajući da je pred njom još mnogo borbe da bi se u potpunosti izliječila. Ipak, ona obećava da će istrajati u svemu.

Šta je aneurizma na mozgu?

Aneurizma mozga je oteklina ili „balončić” na krvnoj žili u mozgu, koja često izgleda kao bobica koja visi na stabljici. Aneurizma mozga može procuriti ili puknuti, uzrokujući krvarenje u mozgu (hemoragijski moždani udar).

Najčešće se ruptura aneurizme mozga događa u prostoru između mozga i tankog tkiva koje pokriva mozak. Ova vrsta hemoragijskog moždanog udara se naziva subarahnoidno krvarenje. Ruptura aneurizme mozga brzo postaje opasna po život i zahtijeva hitnu medicinsku pomoć.

Međutim, većina aneurizmi mozga nikada ne pukne, ne stvara zdravstvene probleme i ne uzrokuje simptome. Takve aneurizme obično se dijagnostikuju tokom ispitivanja za neke druge bolesti. Liječenje nepuknute aneurizme mozga može biti poželjno (u nekim situacijama) a i može spriječiti puknuće u budućnosti.