BL portal na posebnom dežurstvu: Ovako izgleda jedna noć u Hitnoj

17.06.2023. | 07:39

Zavoli čovjek ovo, na prvoj ste liniji i najčešće baš vi morate presuditi može li se pacijentu pomoći ili ne. U najvećem broju slučajeva pomognemo, tako da danas Banjalukom hoda dosta ljudi koje smo spasli, započinje priču za BL portal doktor Dalibor Mihajlović, šef smjene u Službi hitne pomoći Banjaluka. 

U startu nas upozorava da se u noćnoj smjeni svega možemo nagledati, od ozbiljnih vapaja za pomoć do onih koji i nisu toliko hitni. A svakome se mora izaći u susret.

“Osim hitnoće, bude ovdje i onih koji danima imaju neke simptome i ne odlaze porodičnom doktoru, nego dođu kod nas. Nikad nijedan pacijent iz Hitne pomoći Banjaluka nije izašao nepregledan do kraja smjene, ali prvo rješavamo hitna stanja“, objašnjava doktor Mihajlović.

U Službi hitne pomoći radi već 19 godina i to mu je, nakon studija, bilo prvo radno mjesto. Iako su mnogi “pobjegli”, on kaže da tu poziciju nikad ne bi mijenjao, jer je to posebna energija i adrenalin, plus ogromna sreća kad nekome spasiš život.

,,Srećan sam kad radim, imam odličnu ekipu u koju se mogu pouzdati. Mi smo ovdje kao porodica,  pa 12 časova provedemo zajedno. Većinu stvari riješimo na licu mjesta. Teren je čudo, nikad nisi siguran šta ćeš zateći, bude i pucanja, svega. Broj intervencija zavisi od dana, bude oko 40 terena plus pacijenata koji dođu sami ili uz pratnju direktno ovdje“, priča Mihajlović i dodaje da su ove prostorije mjesto gdje su brojni Banjalučani, a i sami zaposleni, isplakali more suza.

Nikad neće zaboraviti slučaj prije nekoliko godina, kada su roditelji donijeli na rukama bebu koja nije disala. Dali su, kaže, sve od sebe, ali spasa nije bilo.

“Svi smo danima plakali. Naravno, nije lako ni kad odlaziš na teren i u teškom stanju zatekneš ljude koje poznaješ. Još dok trčiš prema pacijentu milion misli ti prođe kroz glavu. Nikad neću zaboraviti kada je preminuo doktor Slobodan Bilbija, to je bilo strašno. Ekipa je sat vremena radila reanimaciju bez uspjeha, ni u UKC RS nisu uspjeli. Gledate svog profesora, kojem ne možete pomoći“, prisjeća se doktor Mihajlović i dodaje da im je ekipa BL portala ove noći donijela sreću, jer je neobično tiho i bez “strašnih” scena.

U međuvremenu ga zovu u ambulantu da pogleda staricu koja je došla u bolovima, dok na suprotnoj strani čekaonice plače mališan kojeg djeda tješi.

Strpljivo čekamo povratak doktora koji s vrata kaže da želi da se zahvali Policijskoj upravi Banjauka i Vatrogasnoj službi, jer su na mnogim terenima i oni sa ljekarima “na prvoj liniji odbrane”.

To potvrđuje i doktor Boris Dojčinović, koji kroz osmijeh otkriva da su svi oni kao studenti maštali o nekom lijepom kabinetu i razmatranju nalaza i dobro se ,,prevarili“. Ipak, i on je ovdje već devet godina i tvrdi da se nikada nije pokajao.

“Smisao i sva ljepota ovog posla je kada spasimo nekom život. Nije to kao u bolničkim uslovima, jer mi smo direktno na terenu i ljudi posmatraju dok radimo. Bilo je slučajeva da  dok pokušavamo majku spasiti, djeca nas posmatraju. U početku vam to nije baš lako, ali morate biti fokusirani. Posao radite jednostavno pred publikom i možete čuti od porodice svašta“, ističe doktor Dojčinović.

A onda na red dolazi i jedna dama sa kojom se, priznaju doktori, nikad ne bi mijenjali. Dispečerka Rada Škorić, njihov je ,,filter“ za sve pozive. Šta je ona sve prošla teško je i prepričati, kažu njene kolege i prisjećaju se da su je neki građani zvali jer im “hitno treba 100 maraka”, a pozovu često i oni koji kažu da su tužni i usamljeni, jer su se posvađali s partnerom. No, šalu na stranu, doktori koriste priliku da upozore Banjalučane da to ne rade, jer na taj način mogu blokirati poziv nekome kome je zaista život u pitanju.

I Rada kaže da smo joj noćas donijeli sreću, jer telefon “ne zvrči” kao obično, pa ima vremena da nam objasni kako sve to izgleda. Kad telefon zazvoni i ona se javi, postoji lista pitanja koje pozivaocu mora postaviti. Nažalost, ni u te odgovore se ne može uvijek pouzdati, pa presuđuje znanje i iskustvo.

“Ako nisam sigurna u onog ko zove, tražim da čujem pacijenta ako je to moguće, da mi on opiše simptome. U takvim situacijama, u dvije riječi mogu da razaznam da li je to astmatični napad, plućni edem ili nešto drugo. Naravno, bude i onih koji prijete kako će nekog pozvati, kažu da ćemo vidjeti svog boga….Opet, sve ljude treba razumjeti“, kaže pomirljivo sestra Rada za BL portal i priznaje da bi ova služba bila zahvalna kada bi dobili još jedan sanitet i ekipu, jer su poprilično opterećeni poslom.

Njena “statistika” kaže da je pacijenata više kada je loše vrijeme, a, interesantno, i za vrijeme punog Mjeseca. Priznaje da uvijek strijepi kad pošalje kolege na teren, pa ako se duže zadrže, pozove da provjeri jesu li dobro.

Ne krije da uprkos lijepom radnom stažu nije ,,oguglala“ na strašne priče i strašne scene kojih se nagledala, a tokom rata smo, kaže Rada, svaki dan za nekim plakali.

“Nikad ti ne postane svejedno“, zaključuje Rada baš u trenutku kad je zazvonio telefon, pa na brzinu dodaje da nema dana da se svi u ovoj službi ne preispituju jesu li za nekoga mogli učiniti više i bolje.

Željka Pavlović, BL portal