Divite se sjajnim fotkama Banjaluke, a ne znate čije su? Upoznajte Aleksandra Čavića

11.12.2022. | 07:43

Danas ljudi kupe fotoaparat, računar, naprave lijepu fotografiju i misle da već sve znaju. Međutim, stvarnost je malo drugačija. Kao dijete sam zavolio fotografiju, ali nisam ni sanjao da ću jednog dana biti fotoreporter u novinama, a kamoli raditi u Gradskoj upravi Banjaluka. Put je bio prlično trnovit, ali mi je drago zbog toga, kaže na početku svoje priče za BL portal, poznati banjalučki fotograf Aleksandar Čavić.

,,Završio sam srednju Tehnološku školu, smjer fotografija. Imao sam i plaćenu praksu u fotografskoj radnji koja se nalazi u Boski, gdje sam radio godinu dana i nakon završetka škole. Kada sam dobio ponudu da radim za Nezavisne novine, uslov je bio da imam svoj aparat, pa su mi ga roditelji kupili. Tada je koštao oko 800 maraka, to je bilo preskupo i zato im mnogo hvala na tome. Danas mogu reći da se isplatio”, priča Aleksandar Čavić, čovjek čije fotografije o dešavanjima u gradu viđamo skoro svakog dana.

I ne samo da ih viđamo, već će se mnogi složiti da su i one “najobičnije” pravo, malo, umjetničko djelo, a Čava, kako ga uglavnom zovu, priznaje da je sve to rezultat rada i učenja.

Tek kad je stigao u novinsku redakciju, prisjeća se Čavić, shvatio je koliko toga ne zna, a na tom putu su bile starije kolege koje su mu rado pomagale i učile ga svim trikovima.

,,Upravo iz novina nosim naljepše uspomene. Rad fotoreportera je svaki dan neizvjestan, niti znaš šta ćeš raditi, ni gdje. Znalo se desiti da čekam po pet sati da fotografišem nečije hapšenje i onda me pozovu da sutra idem sa fudbalerima Borca u Švajcarsku, a prekosutra helikopterom na Tjentište. Najdraža fotografija mi je sa Manjače, kada smo radili  priču o dječacima koji na konju odlaze u školu. Sačekao sam ih na jednoj krivini i napravio tu fotku”, prisjeća se Aleksandar.

Najteže su mu padali odlasci na teren na kojem se dogodila neka nesreća. I danas se s knedlom u grlu sjeća plača roditelja poginulih padobranaca u Banjaluci.

,,Bilo je neugodnih situacija. Jednom me jedan čovjek nakon što je izašao iz zatvora pratio, ali smo riješili lijepo i to. Bilo je i prijetnji, ali polako ta ružna sjećanja izblijede. Sjećam se i ovog zadatka – trebalo je da uslikam Dodika, Tihića i Čovića kako se smiju, a oni nikako da se nasmiješe. Pred sam kraj događaja, kao da me Bog pogledao, oni se nasmiju, zagrle i ja napravim fotografiju. Tada sam dobio povišicu od 100 maraka. Volim kada je izazovno, nije mi se desilo da omanem”, kroz osmijeh priča Čavić za BL portal.

Kako je redovno pratio Narodnu skupštinu Republike Srpske, napravio je jednom, onako spontano, i fotografiju Igora Radojičića. Izašla je u novinama, Radojičiću se dopala, pa je, kada je postao gradonačelnik, pozvao Čavića da radi u Gradskoj upravi.

,,Na prvu sam to odbio, jednostavno volio sam raditi u novinama. Onda sam na kraju pristao da probam na dva, tri mjeseca, dopalo mi se i tako sam ostao tu. Ranije sam mislio da posao fotografa u Gradskoj upravi nije zanimljiv, ali nije tako. I ovdje imate stalno terene, bude jako zanimljivo. Ipak sam s teškom mukom napustio novine, pa se tadašnji gradonačelnik znao i našaliti sa mnom zbog toga”, prisjeća se Čavić.

Priznaje da posla u Gradskoj upravi nije nikad manjkalo, posebno na početku Radojičićevog mandata kada je pokrenuta i Fejsbuk stranica Grada.

,,Radojičić je bio stalno na terenu i mnogo se radilo. Isto tako je danas sa Stanivukovićem. Naravno da ponekad nije lako sve to ispratiti. To su ljudi koji su jako posvećeni poslu. Zato me ljudi često pitaju kakav je koji političar ili mi se žale na probleme, ali uvijek kažem da sam ja samo fotograf. Sve ljude zanima kakvi su oni privatno, misle da mi jedni drugima idemo u kuće. Posebno za Draška, jer on je baš popularan, pitaju me je li on stalno tako nasmijan”, otkriva nam Čavić.

Otkriva i da su ga mnogi, kad je došlo do promjene vlasti u Banjaluci, pitali hoće li ostati u Gradskoj upravi, a on je, kaže, bio izričit da se za politiku ne vezuje. Ipak, za ljude se vezuje, pa priznaje da se obraduje svakom susretu sa bivšim gradonačelnikom kojeg odmah zagrli, ali napominje da i sa sadašnjim ima odličan odnos.

,,Uvijek kada fotografišem sjednice skupština, pošaljem svim političarima njihove fotografije, jer znam da im to treba. Tako sam i Stanivukoviću dok je bio odbornik, pa je on onda poželio da mi pokloni psa, kao znak zahvalnosti. Nisam mogao to prihvatiti tada zbog obaveza, ali mi je bilo simpatično”, dodaje popularni Čava.

Za sebe će reći da je profesionalno “obolio” i da svaki trenutak i dalje koristi za učenje o fotografiji. Ipak, ima još nešto što mu je prioritet – svoje vrijeme prije svega, posvećuje porodici. Obožava i motore, koje je naučio da vozi još kao dijete, zahvaljujući djedu. Kad god može, sa društvom tako putuje svijetom, a svijetom putuje i kroz svoj posao.

,,Puno sam putovao zbog fotografije, to je jedna od prednosti ovog posla. Ljudi misle da se na tim putovanjima provodimo, ali, u suštini, više se umoriš. Nekad objavim sliku sa tih putovanja, ljudima to djeluje lijepo, a iza toga se krije mnogo rada, znoja i muke”, priznaje Čavić.

Nakon silnih fotografija kojima smo se divili, logično je i pitanje ima li Čava i neku svoju izložbu? Nije taj tip, kaže on, ali je izložbu ipak imao. Organizovala ju je njegova supruga u Narodnom pozorištu, a bio je to, zapravo, njegov rođendanski poklon.

Pa, svaka čast i za suprugu.

Željka Pavlović, BL portal

Fotografije Aleksandra Čavića