Gorak “ukus” sjećanja! Sličnosti i razlike zemljotresa u Banjaluci 1969. i Petrinji 2020.

30.12.2020. | 21:11

Potres, koji je prije dva dana zadesio Petrinju u Hrvatskoj, često se poredi sa katastrofom u Banjaluci prije pola vijeka.

Evo šta o tome kažu brojke, a šta Banjalučani koji su pamte razorni zemljotres, koji se desio u Banjaluci 27. oktobra 1969. godine.

Jačina

Banjaluku je 1969. potresao zemljotres jačine šest stepeni po Rihterovoj skali. Hipocentar je bio 20 kilometara ispod grada. Nedavni zemljotres u Petrinji bio je slične jačine: 6,2 stepena po Rihteru, ali se zemlja zatresla na dubini od 11,5 kilometara.

I u jednom i u drugom slučaju, glavnom udaru je prethodio nešto slabiji potres dan ranije, a nakon razorne katastrofe uslijedilo je još nekoliko manjih podrhtavanja tla.

Banjaluka i Petrinja nalaze se na istom tektonskom rasjedu, pa se tako, pojednostavljeno, može reći da su dva potresa u razmaku od 51 godine, potiču iz istog izvora.

Razaranja

Razmjere razaranja u Petrinji, Glini, Sisku i okolnim selima biće poznate tek nakon detaljnog popisa štete. Za sada je jasno da je sama Petrinja skoro sravnjena sa zemljom i da su hiljade ljudi ostali bez korova nad glavom.

U Banjaluci i okolini je zemljotres 1969. godine uništio ili teško oštetio oko 86.000 stanova i kuća, 266 škola i oko 330 javnih zgrada. I u jednom i u drugom gradu stradale su starije građevine i one koje su građene od lošijih materijala.

U Banjaluci je 1969. stradalo najviše kuća koje su građene bez potpornih stubova i uz korištenje “muljike”, nekvalitetnog vrbaskog pijeska, od koga je pravljen malter u kome je bilo dosta blata.

Život u zgradi iz šezdesetih

Da u Banjaluci 1969. nisu stradale zgrade i kuće koje su bile solidne gradnje, svjedoči i Slobodan Pešević, banjalučki novinar veteran. On je 1969. bio student i još se živo sjeća kataklizme, koja je zadesila njegov grad.

“Te nedjelje sam otišao u samopsolugu, u mom naselju Čaire, kad je zadrmalo. Potrčao sam se kući i ispred zgrade zatekao isprepadanu majku i još mnogo komšija, među njima i jednu moju dragu učiteljicu, koja je u panici iz stana istrčala, onako kako se zatekla – u kombinezonu”, priča Slobodan. Kaže da je zgrada iz šezdesetih godina prošlog vijeka, u kojoj je živio tada i u kojoj i danas stanuje, u zemljotresu bila oštećena, ali ne ozbiljno. Rekonstruisana je i ojačana, pa je to i danas, tvrdi, jedna od najsigurnijih građevina u Banjaluci. Ali, mnogo je zgrada u Banjaluci do temelja srušeno.

“Kad sada gledam snimke iz centra Petrinje, neodoljovo me podsjećaju na Gospodsku u Banjaluci 1969. godine”, kaže Slobodan.

Hladnoća

I u Banjaluci 1969. godine stradalnici koji su ostali bez svojih domova su se, kao i Petrinjci danas, uz sve druge nevolje, morali boriti i sa hladnoćom. Iako se zemljotres u Banjaluci desio krajem oktobra, dok je još uveliko trajala kalendarska jesen, bilo je jezivo hladno, svjedoči poznati banjalučki meteorolog Nebojša Kuštrinović.

“Sjećam se da su ljudi ložili vatre na otvorenom, kako bi se ugrijali”, priča Nebojša, koji je 1969. bio student, a danas je penzioner.

Žrtve zemljotresa

U Banjaluci je 27. oktobra 1969. poginulo 15, a lakše ili teže povrijeđeno 1.117 ljudi. U Petrinji i okolini, prema do sada potvrđenim podacima, poginulo je sedmoro odraslih i djece, a povrijeđeno tridesetak mještana. Ipak, teško je porediti ova dva grada, jer je Banjaluka i prije 51 godinu bila znatno veća od današnje Petrinje.

Banjaluka je 1969. imala skoro 70.000 stanovnika, Petrinja danas nešto više od 24.000 žitelja na području cijele opštine, odnosno oko 13.000 u samom gradu.

Predsjednik opštine spasio živote

Hroničari su saglasni da bi u Banjaluci 1969. bilo znatno više žrtava, da tadašnji predsjednik opštine Živko Babić nije donio odluku, koja je, ispostavilo se, bila spasonosna. Naime, prethodni udar, odnosno prvi zemljotres, Banjaluku je zadesio u nedjelju, 26. oktobra, da bi Babić, po savjetu seizmologa, donio odluku da sutadan, u ponedjeljak 27. oktobra, djeca ne idu u školu, a radnici na posao. Sva preduzeća i ustanove su bili zatvoreni, kada je tog kobnog dana, u 9 sati i 10 minuta, zemljotres razorio grad.

„Idite svi kućama“

Mnogi stariji Banjalučani se još živo sjećaju Babićeve naredbe. Oni se nisu bunili, kada su juče odjeci potresa u Petrinji ozbiljno uzdrmali Banjaluku, a nadležni poručili: idite svi kući.

Roditeljima je preporučeno da što prije uzmu svoju djecu iz vrtića i škola, preduzećima i institucijama da obustave rad i raspuste zaposlene. To je uzrokovalo velike saobraćajne gužve, pogotovo na Zapadnom tranzitu, jer se odjednom hiljade automobila našlo na ulicama. Takva se gužva 27. oktobra 1969. u Banjaluci nije mogla dogoditi, jer su u to doba privatni automobili bili prava rijetkost, a uz to ljudi nisu ni bili na poslu, niti djeca u vrtićima i školama.

Ni sistemi za bezbjednost nisu bili tako razvijeni kao danas, kada su se u Banjaluci u mnogim poslovnim zgradama, kad se zemlja zatresla, uključili alarmi, koji su upozorili zaposlene da, unaprijed zacrtanim rutama za evakuaciju, stepenicama napuste svoja radna mjesta, dok su liftovi, automatski, stali.

Kad se zaljuljaju soliteri

Ono što je takođe zajedničko Banjaluci iz 1969. i Petrinji danas, i što je mnoge spasilo, ako ne stradanja, a ono bar od panike, jeste činjenica da ova dva grada, u trenutku potresa, nisu imala visoke stambene zgrade – nebodere i solitere. Međutim, danas u Banjaluci ima nekoliko solitera, koji su izgrađeni u naselju Borik, upravo nakon zemljotresa 1969. godine, da bi se tu skućili oni koji su zbog katastrofe ostali bez krova nad glavom.

Među neboderima u Kordunaškoj ulici najviši je onaj na broju 14, koji ima 16 spratova. Mnogi stanari, koji su se tu uselili 1970. godine, danas više nisu na istoj adresi: neki su otišli u domove za stare, drugi su napustili ovaj svijet. Stanari Kordunaške 14 su često govorili da se ne boje potresa, jer je njihova zgrada, iako visoka, jedna od najsigurnijih u gradu, jer je građena neposredno nakon zemljotresa, po najstrožim standardima bezbjednosti.

Ipak, mnogi su stanari juče, kad se zemlja zatresla, potrčali na stepenište, dok su drugi ostali u svojim stanovima, vjerujući da je to ipak najbolja opcija, jer sa 15. ili 16. sprata nije lako stići do prizmelja i izlaza.

Dragica Mitraković (83), jedna od stanarki susjednih zgrada u Kordunaškoj, ostala je u svom domu, na četvrtom spratu.

“I da sam htjela, nisam mogla nikud. Ležim u krevetu, nakon operacije kuka, živim sama”, kaže baka Dragica. U Kordunašku se, veli, doselila davne 1975. godine, a zemljotres iz 1969. dobro pamti.

“Bilo je strašno, sve se rušilo, činilo mi se da će okolne zgrade pasti meni na glavu. Kad sam na TV vidjela snimke iz Petrinje, prvo sam pomislila: jadni ljudi, doživješe isto što i mi prije 51 godinu”, kaže baka Dragica. Dodaje da, ipak, odjek tog zemljotresa, koji se osjetio u Banjaluci, nije bio tako strašan, samo je jako dugo trajao, piše Srpskainfo.