I fudbaleri i humanitarci: Evo kome je sve pomogla grupa prijatelja iz Banjaluke FOTO

28.11.2024. | 12:55

Nemoj da gledaš šta društvo može da pruži tebi, već šta ti možeš da daš društvu – interna je parola grupe prijatelja iz Banjaluke, koji su sada već davne 2014. godine odlučili da krenu sa kombinovanjem rekreativnog fudbala i humanitarnog rada. Više od deceniju kasnije, iza njih je veliki broj odigranih turnira u malom fudbalu, ali i akcija pomoći onima kojima je bila najpotrebnija.

Od kupovine paketića i pečenica tokom praznika, do rješavanja pitanja grijanja za višečlane porodice – u svim tim akcijama bila je ekipa fudbalera-humanitaraca koji su, što se pomoći tiče, redovni i u javnoj kuhinji.

„Ideja je krenula kada smo nas nekoliko drugara koji smo rekreativno igrali fudbal i stalno se družili, poželjeli da testiramo naše fudbalske sposobnosti i vještine, pa smo odlučili da krenemo da igramo po turnirima“, kaže za BL portal Banjalučanin Saša Knežević, koji je član amaterskog tima u malom fudbalu „Malo društvo“, još od njegovog osnivanja 2014. godine.

Saša i njegova ekipa već deset puta su učestvovali na turniru u malom fudbalu u dvorani Borik, ali i u brojnim drugim gradovima u okolini Banjaluke, a stigli su i do Zagreba. Nije im bio cilj da se profesionalno bave time i da žive od osvajanja turnira, jer su i on i njegove kolege porodični ljudi koji imaju svoje živote i regularne poslove.

„Ja se bavim razvođenjem grijanja i vode po kućama, imam firmu za to, a oženjen sam i imam dvoje djece. Ista situacija je i sa mojim kolegama. U ovu priču smo ušli radi druženja, a to prepoznaje i publika na turnirima, pa su često tribine na našoj strani“, priča naš sagovornik.

FOTO: USTUPLJENA FOTOGRAFIJA

Ponosno ističe i da su njihovu pozitivnu atmosferu i rad prepoznali i organizatori turnira u malom fudbalu u Boriku, kada je njegovoj ekipi dodijeljena nagrada za „Fer igru“.

Pored testiranja svojih fudbalskih vještina, druženja, fer igre i pozitivne energije, jedan od stubova ove ekipe i grupe prijatelja je svakako humanitrani rad, a ova ideja je, kako kaže Saša, rezultat zajedničkog pristupa životu i problemima “običnih ljudi”.

„Poenta priče je da kao svaka ekipa i mi imamo svoj budžet. Tako svaki od igrača uplaćuje po 20 maraka mjesečno, a to je otprilike 250 maraka godišnje, koje svako od nas uplati u tu zajedničku kasu. Ima nas deset u ekipi i to je okvirni budžet“, objašnjava Saša.

FOTO: USTUPLJENA FOTOGRAFIJA

Ovaj budžet, ali i dodatne donacije, po potrebi se dijele najugroženijim porodicama i grupama ljudi kojima je pomoć u tom trenutku najpotrebnija. Saša dodaje da ekipa nema ciljnu društvenu grupu kojoj dijeli pomoć, već da sve zavisi od trenutnih potreba i situacije.

Pored jednokratnih akcija pomoći, on i njegove kolege imaju dobru saradnju sa banjalučkim „Mozaikom prijateljstva“.

„Već neko vrijeme svaki mjesec sarađujemo tako što im dajemo donaciju od stotinu maraka, uplaćujemo na njihov račun. Plus, mimo toga, često nas nazovu i kažu – imamo višečlanu porodicu kojoj je potrebna pomoć, i mi izađemo u susret“, ističe naš sagovornik.

Pored „Mozaika prijateljstva“, njegova ekipa sarađuje i sa banjalučkim bokserom Draženkom Ninićem u akcijama prikupljanja pomoći čiji je on bio organizator.

„Recimo, željeli smo da pomognemo i da učestvujemo u jednoj humanitarnoj akciji kada se prikupljala pomoć ženama odoljelim od raka dojke, koju je organizovao Draženko Ninić. Stupili smo s njima u kontakt i bili dio i tog događaja“, kaže Saša.

Među brojnim akcijama, ipak izdvaja jednu na koju je ova ekipa posebno ponosna.

FOTO: USTUPLJENA FOTOGRAFIJA

„Prva sljedeća akcija bila je prikupljanje pomoći porodici Savanović. Tu smo željeli da damo i pružimo konkretniju pomoć, ta porodica nije imala grijanje, pa smo mi sakupili novac i otišli smo i kupili peć za grijanje. Inače, tu se radi o bračnom paru koje ima desetoro djece i žive u Kuljanima“, dodaje Saša.

O svemu tome ovi humanitarci nisu mnogo govorili, jer nisu željeli nikakvu promociju, pa nikad nisu napravili nikakav spisak svih akcija u kojima su bili. Fudbal i humanitarni rad, priznaje Saša, njemu i njegovim prijateljima ušli su u krv, pa će svoju priču nastaviti i dalje.

„To je jedna od stvari koja nas ispunjava. Sada ne mogu da se ne sjetim našeg druga i prijatelja Vladimira Žmarića, koji je u ovu priču ušao sa nama, a koji je prije nekih pet godina silom prilka morao da se preseli u Njemačku. I, ako može, ovu priču bih posvetio njemu, jer smo se jako emotivno vezali za tog čovjeka i bio je srce i duša ove priče“, poručuje naš sagovornik sa suzama u očima, prisjećajući se mnogih trenutaka iz protekle decenije.

Srđan Banović, BL portal