Januarska svakodnevnica u Banjaluci: Puni kafići s jedne i pune javne kuhinje s druge strane

14.01.2022. | 21:35

Puni kafići i restorani s jedne i pune javne kuhinje s druge strane. Tako ovog januara izgleda svakodnevica u najvećem gradu Srpske. Sasvim je normalno da ljudi imaju posao, novca za režije, ručkove i odjeću. Ali, nije normalno da tako veliki broj ljudi danas, doslovno, nema koru hljeba.

Ne treba čovjek da gleda u “tuđe dvorište” da bi vidio koliko u Banjaluci ima siromašnih. Dovoljno je da jutrom prođe pored neke od javnih kuhinja.

Spuštene glave i oborenog pogleda, ljudi uzimaju kuvani obrok i hljeb. Mnogima jedino što će tog dana pojesti.

Da mi njih nema ne znam kako bih preživio. Penzije nemam ni 300 KM, a plaćam struju, vodu i koji lijek. Ode sve. Dao im bog svako dobro zbog svega što rade za nas – kaže za Srpskainfo vremešni djedica koji je svakodnevni korisnik javne kuhinje “Obrok ljubavi” koji vrijedno pripremaju članovi “Mozaika prijateljstva”.

Samo na svečane ručkove u januaru pripremljene u javnoj kuhinji ovog udruženja prošlo je između 3.000 i 5.000 ljudi. Potrebe za obrok svaki danom, kada nisu praznici, iz dana u dan su veće. Nekad 500, 600, danas su došlo do brojke od 700 ljudi koji dolaze po hranu. Vikendom je ta brojka još i veća.

“Žalosno je da više nisu samo stariji sugrađani kojima treba hrana. Sada je najviše onih od 50 godina, pa na više, ljudi u srednjim godinama koji nisu prispjeli nigdje i nemaju od čega da žive. Po obrok svaki dan dolaze i kompletne porodice”, otkriva za Srpskainfo Miroslav Subašić iz „Mozaika prijateljstva“.

Osim hrane, oni koji dolaze traže pomoć u svemu. Od odjeće, namještaja, lijekova, ogrijeva, pomoć za plaćanje računa za struju. Najviše se traže pelene.

Jedna od situacija koja je potresla članove „Mozaika prijateljstva“ bila je kada je došla starija gospođa i dovela unučad da se okupaju u javnom kupatilu. Pitala je ako je moguće da nekako uđe, a da nju i djecu niko ne vidi! Ima i onih koji nemaju gdje da žive, jer nemaju 120 ili 180 KM da plate kiriju. Ali, na sreću, tada u pomoć priskaču dobri ljudi zbog kojih „Mozaik“ uspijeva da izađe u susret tako velikom broju sugrađana koji imaju velike probleme.

Ljudi donose po marku ili 10 maraka, penzioneri svaki mjesec na račun uplaćuju po 20 KM, pojedinci i firme koji izdvajaju ozbiljne sume… Poručuje da „Mozaik prijateljstva“ sve ima zbog dobrih ljudi koji ne gledaju ime, vjeru, naciju.

“Drago mi je što je “Mozaik” prepoznat kao centar ili servis u kojem vi možete donijeti praktično sve. Na ovom što radimo i po reakcijama ljudi možemo reći da se društvo mijenja na bolje. Ljudima treba nešto u šta vjeruju i drago mi je da je to baš ovo što mi radimo. Ta solidarnost i zajedništvo su važni, uz povjerenje”, ističe Subašić.

Jaz između bogatih i siromašnih nije nova pojava. Ali danas uočavamo da bogati ljudi akumuliraju i gomilaju svoje bogatstvo nevjerovatnom brzinom. Moderno doba je zahvaljujući novim tehnologijama ubrzalo mnoge procese, kaže sociolog Vedran Francuz. Ističe da je bogatstvo odraz stepena razvoja i uspjeha jednog društva, posebno ako su šanse jednake za sve, ali da kod nas te šanse nisu iste za sve.

Druga važna karakteristika stepena razvoja jeste solidarnost bogate elite prema pripadnicima siromašnih članova. Najbolji odgovor leži u platama fizičkih radnika i standardu i načinu života njihovih poslodavaca. Nažalost, poruka je jasna da poštenim radom od 40 časova sedmično danas sa SSS možete jedva prehraniti sebe, a kamoli četvoročlanu porodicu. Samo je čudo kako su naši ljudi dosjetljivi, da s prosječnom platom održavaju svoje domaćinstvo – kaže Francuz za Srpskainfo.

Na sve ovo, prema njegovim riječima, mogu se pronaći naznake srednje klase.

“To je dobrim dijelom državna administracija, s malo boljim platama od radničke klase u privatnom sektoru, kao i privatni sektor koji je fokusiran na informacione tehnologije. Ipak, naša srednja klasa je daleko od snage i kvaliteta života koji sebi može ista klasa da omogući u razvijenim zemljama Evrope”, naglašava on.