Kako do krompira, luka, hljeba: Javnim kuhinjama u Banjaluci uvijek fali hrane

21.09.2021. | 12:33

Tridesetčetvorogodišnji Mladen prima tuđu njegu i pomoć, ima problema sa govorom i nema posao. Jedan je od mnogih sa sličnim nevoljama koji je svoje mjesto našao u Mozaiku prijateljstva, a ovih dana smjestio se u Ramiće kraj Banjaluke gdje polako niče prvo socijalno preduzeće.

Projekat koji bi trebalo da obezbijedi hranu za javnu kuhinju u gradu, ali i posao za one koji su, sticajem okolnosti, ostali na „maginama“ života, kruna je našeg dugodišnjeg rada, vjeruje Miroslav Subašić koji skoro dvije decenije vodi Mozaik. Priznaje da se, baš kao i u javnoj kuhinji, i u Ramićima dovija na sve načine da ostvari ono što je naumio.

„Prije skoro godinu dana u Ramićima smo kupili imanje od 11 dunuma sa jednom devastiranom kućom, s ciljem da tu nastane prvo socijano preduzeće. Plan nam je proizvodnja hrane, za početak u pet plastenika od po 100 kvadrata. Na taj način bismo obezbijedili hranu za javnu kuhinju, a u budućnosti i proizvodnju organske hrane za prodavnice. Ono što je izuzetno važno je da ćemo tu zaposliti socijalno ugrožene koji su sad, na neki način, na teretu države“, objašnjava Miroslav.

Priznaje da je nabavka hrane za javnu kuhinju proteklih godina bila zaista velika muka, jer uvijek nešto nedostaje, a ljudi kojima je potrebna je sve više.

„Stalno sam prosio hranu, fali hljeba, fali povrća, fali mesa. Sad dijelimo 600 obroka dnevno, a vikendom hiljadu. Znači, svaki dan mi treba 300 hljebova, a u jedan obrok ide 120 kilograma krompira. U poslednje vrijeme smo od starog tekstila koji bi se inače bacio pravili industrijske krpe i tako sam obezbjeđivao novac za hljeb“, priča Miroslav dok sa svojim kolegom Sašom, još jednim mladim čovjekom  koji ima zdravstevnih problema, ali i svoje mjesto u Ramićima, razvrstava 250 stabala voćki koje su im ljudi poklonili.

Od novca koji su prije neki dan dobili na poklon, Miroslav je kupio krompir, luk, kupus i hljeb i bio više nego zadovoljan što će korisnicima kuhinje obezbijediti još nekoliko desetina obroka.

„Nikad dovoljno namirnica i zato je suvišno i govoriti koliko nam znači svaka vrsta pomoći“, kaže Subašić.

Skoro istu rečenicu izgovaraju i u banjalučkom Crvenom krstu. Pričaju da se sve teže izboriti da se svima kojima je to potrebno izađe u susret.

„Na naša vrata dnevno pokuca između 20 i 30 ljudi koji traže pomoć. Dosta ih je u poslednje vreme ostalo bez posla i preko naših mjesnih organizacija mi dolazimo do njih i, da tako kažem, uspijevamo da ugasimo požar. Grad je veliki i dosta je ljudi u stanju socijalne potrebe i zato nam svaka donacija mnogo znači“, kaže Željkica Ilić, sekretar Crvenog krsta Banjaluka.

Od posljednje koju su dobili, uspjeli su da riješe veliku stavku – kupili su pakete s namirnicama za porodice koje nisu na spisku javne kuhinje.

Što se tiče garderobe i sredstava za higijenu, toga uglavnom imaju dovoljno, jer se to manje i traži. Najveći problem je hrana, jer nje nikad nema dovoljno, priznaju u Crvenom krstu.