Kamen je mnogo lakši u odnosu na emocije: Banjalučki kamenorezac otkriva tajne svog zanata

11.02.2023. | 07:40

Tvrd je ovo i težak posao, jer je kamen sam po sebi težak, ali je mnogo teže gledati svakakve ljudske tragedije. Tako svoju priču započinje Goran Petrović, banjalučki kamenorezac, koji kaže da za ovaj posao treba mnoge snage – i u rukama i u duši.

Goran priznaje da baš i nije maštao o poslu kamonoresca, a kamoli da će dobar dio radnog vremena provoditi na groblju, ali mu život nije ni pružio priliku da sanja, već da se bori i radi. Nakon rata, kratko je radio u Vojsci Republike Srpske i živio na relaciji Banjaluka – Bijeljina, a onda se zaposlio na Novom groblju u Banjaluci.

“Tu sam započeo svoje prve korake u ovom zanatu i radio skoro sedam godina. Svaki dan, kad završim s primarnim poslom, odlazio sam kod jednog privatnika da zaradim dodatno. Onda sam shvatio da godine idu, a ovo je težak posao koji se ne može dugo raditi i odlučio da je vrijeme da počnem raditi za sebe. Posebno jer sam izbjegao, imam porodicu, bio podstanar i morao sam nešto učiniti da bih obezbijedio svoju porodicu“, objašnjava za BL portal Goran, koji se danas može pohvaliti i svojom malom radionicom.

Sve to je uspio i zbog toga što zaista voli da radi sa kamenom, od obrade do poliranja. Posao je, kaže, toliko težak da današnji mladi ljudi u njemu i ne opstaju dugo, pa strahuje da se i ovaj zanat gasi.

“Naravno, sve napreduje, pa danas imate i mašine koje dosta pomažu, ali na terenu sve ide preko ruku. Bilo je dosta momaka, probaju i ne mogu izdržati, tako da teško je naći radnika. Malo nas se bavi ovim poslom i primorani smo mnogo ponuda odbiti, jer ne bi mogli sve stići“, kaže Goran.

Iza njega je 27 godina radnog iskustva i većina posla je vezana za izradu nadgrobnih spomenika, a kako se svega nagledao, ponekad mu se čini i da je pomalo ,,oguglao“. Ipak, postoje situacije koje i danas podjednako bole.

“Sjetim se kad sam radio na Novom groblju u Banjaluci, dogodila se ona strašna tragedija u Crnoj Gori kada su nastradali mališani na ekskurziji i mi smo radili spomenike. Bilo je preteško, nemoguće da ne pustiš suzu. Ostala mi je u sjećanju priča kolege sa Novog groblja, koji je radio kao šofer, prevozio je mrtve iz bolnice i kad god mu sestre kažu da taj dan nema mrtvog djeteta, on ih počasti čokoladom”, priča Goran i priznaje da je u vrijeme kad su njegova djeca bila mala stalno za njih strahovao i trčao kući da ih vidi i zagrli.

Goran otkriva i da često savjetuje ljude da uzmu manji spomenik, da se ne troše previše, jer nikog, kaže, veličina spomenika neće vratiti. A cijene su sve veće, jer je nabavka kamena poskupjela, pa su ove godine spomenici skuplji i do 30 odsto.

“Jedino nikada ništa ne govorim roditeljima, jer ne mogu ni da pojmim tu bol. U nekim “lakšim” situacijama posavjetujem, jer i dalje ima onih koji misle – daj veći spomenik od komšijinog, pa nebitno koliko košta. Tako ima ljudi koji daju i po 40.000 za spomenik, a lijep i skroman možete dobiti i za 2.000 maraka. Ljudi u selima znaju i da se zaduže zbog spomenika“, priča Goran.

Što se izgleda spomenika tiče, ponešto se i mijenja, pa je, sem imena, prezimena i godišta sve manje i natpisa. Mada, i tu je bilo svakakvih anegdota, pa mu je jedna mušterija tražila da napiše na spomeniku da u podizanju nije učestovala sestra pokojnika.

,,Ranije se više pisalo, iz razloga da se zna ko je čiji. Tako su ljudi generacijima znali ko odakle potiče. U manjim sredinama to i dalje traže, pa se pišu i stihovi, kada su u pitanju spomenici djeci”, kaže Goran i napominje da sve više ljudi spomenik diže sebi za života, jer ne žele taj trošak da ostavljaju djeci.

Inače, za saradnju su mnogo teži muškarci, jer oni misle da se razumiju u posao kamonoresca. Takođe, kroz osmijeh nam otkriva da je imao jednu anegdotu i sa policijom kada se vraćao sa terena.

,,Jedne prilike, policija me zaustavila kada sam se vraćao sa groblja kamionom, a znaju da je običaj da se za pokoj duše popije, ali ja to ne radim, jer vozim. Pitaju gdje ste bili, kažem na groblju, radio. A, kažu, onda ste pili. Kažem da ne pijem, a oni će: gdje ima kamenorezac da ne pije. Provjere, ono nula, nisu mogli vjerovati“, prisjeća se kroz osmijeh Goran.

Vidite, kaže, dok je čovjek živ, uvijek ima razloga za osmijeh.

Željka Pavlović, BL portal