Ko je čovjek na plakatu banjalučkog pozorišta? Onaj koji je od prvog dana uz “Jazavac”

05.02.2023. | 07:42

Kad se sve sabere, tu sam skoro pola vijeka, ali ovo je jedan od najemotivnijih trenutaka u mom “Jazavcu”, kaže Milorad Kosić, bez koga se banjalučko gradsko pozorište ne bi moglo zamisliti. Da je tako, svjedoči i činjenica da se Milorad svojih brojnih zaduženja u “Jazavcu” nije odrekao ni kad je otišao u penziju, pa je savim logično što nam se baš njegovi brkovi smiješe sa plakata pozorišnog repertoara. 

Sad će deset godina otkako je u penziji, ali se stalno vraća zbog ljubavi i druženja sa ljudima.

“Sto problema kada imam, ovdje se potpuno posvetim pozorištu i sve drugo zaboravim. Čovjek posao treba da voli i poštuje mjesto gdje radi, ako toga nema to je otaljavanje i nema od toga ništa. Ja volim pozorište, volio sam ga oduvijek. Pomažem oko tehničkih detalja, od scenografije, pa nadalje, ali po potrebi. Rekao bih svaštaranje, nije to posao samo majstora, nego jedan domaćinski odnos prema svemu“, priča Milorad za BL portal i dodaje da nije neko ko može biti sam i da je stalno u pokretu, jer su mu godine, a ima ih 67, samo broj.

Sebe bi u banjalučkom pozorištu Jazavac nazvao čovjekom iz sjenke, sa nešto više životnog iskustva, koji voli da pomaže svima, a u njegovim mislima ne postoji loš čovjek, jer samo srcem vidi. Zato je, već odavno, u “Jazavcu” običaj da posjetioci prije predstave prvo pozdrave Milorada, pa onda uđu u salu. On skromno konstatuje da ga ljudi cijene, jer vide da pozorištu daje dio sebe.

,,Penziju sam stekao u sportskoj dvorani Obilićevo, gdje sam obavljao poslove kućnog majstora, ali radio i na organizaciji priredbi, takmičenja. To iskustvo u organizaciji mi je pomoglo da mogu biti neko od koristi ovdje u pozorištu. U sastavu dvorane nekad je bila kino sala Vrbas, a kako je kasnije preuređena u pozorište, ja sam ostao tu“, objašnjava Milorad.

Prvi njegov zvanični posao bio je u nekadašnjoj fabrici Incel, ali kako ga je oduvijek vukla ljubav prema knjigama, pozorštu i sportu, čim je ugledao konkurs za posao u sportskoj dvorani Obiličevo 1978. godine, pokucao je na njihova vrata. Priznaje da mali Milorad nije imao mogućnost da bira čim će se baviti, jer mu je otac bio u metalskoj struci, pa je i on, kao dječak, počeo da radi i završio Metalsku školu.

,,Bilo nas je puno u kući, morala se odmah završiti škola i raditi da bi mogli jedni drugima pomoći da stanemo na noge. A volio sam knjige, pozorište i sport. Koju god sekciju upišem, otac mi kaže – nemaš vremena, treba raditi“, prisjeća se Milorad dok sliježe ramenima i dodaje da mu je život sve to vratio radom u dvorani i pozorištu.

Dobro, a da li bi mogao da nabroji šta on sve radi?  Pa, spisak bi bio podugačak.

,,Ja sam sastavni dio pozorišta, tako da sam upoznat i sa scenarijem predstave koju naši posjetioci tek treba da vide, ali i sa svim drugim detaljima i zbog toga sam srećan. Svi zajedno doprinosimo da predstava bude uspješna. Ljudi vide ono što je na sceni, a ne znaju koliko toga je iza nje, tokom i prije same predstave. Od truda, rada, svega, pa i finansija“, objašnjava Milorad.

Sve mu je to priraslo srcu, koje se za tri broja uveća kada ih publika na samom kraju predstave nagradi aplauzom. Ne postoji predstava, bar u pozorištu “Jazavac”, koju nije odgledao po nekoliko puta i svaku voli. Onu koju uvijek svima preporuči je ,,Celo telo, tu me boli“, jer obožava komedije i vjeruje da smijeh liječi.

Napominje da pozorište Jazavac ima stalne posjetioce koji se predstavama vraćaju i po nekoliko puta.

,,Što se tiče posjetilaca, neko nepisano pravilo je da dobar dio jačeg pola u pozorište privuku dame, jer one požele da tu provedu vrijeme i pogledaju nešto lijepo. Tako i oni zavole pozorište, a to i nije teško“, otkriva nam Milorad.

Kroz posao je imao priliku da upozna razne ljude, pa tako i velika glumačka imena, ali nije on čovjek koji nekog posebno izdvaja. Međutim, uvijek ga razvesele mališani kada gledaju predstavu, jer su im reakcije čudesne – od razgirane djece koja jure po pozorištu do onih koji tiho i opčinjeno gledaju svaki pokret glumaca.

,,Nakon toga mi često priđu, pitaju kako mogu upoznati glumce, fotografisati se. A naši glumci su dobri ljudi koji se uvijek rado druže sa njima, a djeci to znači. Stariji mi se više obraćaju da pitaju kakva je predstava, kako doći do karata“, kaže Milorad i otkriva da svi glumci prije predstave imaju pozitivnu tremu, ali on im priđe, dobaci koju pošalicu, pa se svi zajedno slatko nasmiju.

E, zato Milorad kaže još i ovo – dok je živ, od pozorišta neće odustati, jer ko bi normalan napustio ljubav i porodicu.

A šta o Miloradu kaže direktor gradskog pozorišta “Jazavac”, Ljubiša Savanović?

,,Milorad Kosić jedan je od onih ljudi kakvih je sve manje, stara garda. Beskrajno strpljiv, pouzdan, uvijek korak ispred i spreman da reaguje u trenutku. Od njega svakodnevno učimo kako sve može i bez nervoze. U Gradskom pozorištu “Jazavac” pomaže nam oko tehničkih stvari i dragocjen je saradnik. S obzirom na to da je radni vijek proveo u dvorani, veliko poštovanje uživa i kod sportista”, kaže za BL portal Savanović.

Željka Pavlović, BL portal