Kroz banjalučku Novu Varoš: Na kafi sa Sarajlijom, Srbinom i Tuđmanom

17.04.2022. | 07:42

Proći kroz banjalučku Novu Varoš, a ne ugledati istu grupu penzionera, koja glasnim šalama i osmijesima plijeni pažnju, skoro je pa nemoguće. Njih šestorica, kako kažu – grupica momaka, tu su od rata. Imaju i svoju omiljenu kafanu “Sagittarius”, zbog čijeg imena često lome jezik, ali se u njoj, ipak, svakog dana sastaju, tačno u pet popodne.

U naselju ih svi znaju, neke od njih i samo po nadimcima, jer u društvu imaju i jednog Sarajliju, jednog Srbina i jednog Tuđmana. Takvi nadimci, kažu ovi “momci” u priči za BL portal, ne znače da se svađaju i da svako vuče na svoju stranu. Naprotiv, uvijek su tu jedni za druge.

,,To vam je kao da ubacite nekog u mašinu za pranje, pa malo lijevo, malo desno, pa u centrufugu i ne smijete reći ništa protiv bilo koga. Ja ovdje živim već 35 godina i čim sam ih upoznao, tu u naselju, počeo sam s njima da se družim. Skoro svaki dan smo na kafi ovdje, prije ili poslije toga prošetamo, popričamo. Nekad samo sjednemo na klupu, da izbjegnemo troškove, male su penzije, znate i sami”, objašnjava nam Branko Kukolj.

Ovaj 77-godišnjak došao je iz Beograda za vrijeme rata, a rodom je iz Sanskog Mosta. U šali kaže da mu baš i nije bila želja da svoje drugove upozna u tim “raseljeničkim” okolnostima, ali život je tako namjestio. Lijepe su bile te njihove zajedničke godine, kaže Branko, koji sa suzama u očima priznaje da uskoro odlazi na Grmeč.

,,Unuke se školuju u inostranstvu, treba novca za to i zbog toga sam prodao stan. Znate, meni nije važno kako ću još koju godinu, najvažnije mi je kako će one“, kaže Branko kojem već drhti glas. Tješi se da na Grmeču ima svoje pčele, knjige, cvijeće, a drugove će, kaže, često posjećivati.

Uostalom, svi u društvu imaju nekog od djece ili unučadi ko je ovu zemlju napustio, priča Branko i tužno dodaje da ćemo ostati kao park bez drveća.

Pero Milinković, zvani Srbin, u Banjaluku je došao iz Prokuplja još 1965. godine. Srce mu je, kaže, ostalo u Beogradu, ali i ovaj grad voli, baš kao i svoju penzionersku ekipu.

,,Prošetam se, malo tračam s njima. Lažemo jedni druge kakve smo žene imali. Familije mi je malo ostalo, više me i ne poznaju kako treba. Drugove sam upoznao ovdje, na ulici. Sve su vam to lutalice i preživjeli iz rata, pa sad čekaju poziv od Gospodina gore“,  šali se osamdesetdvogodišnji Pero.

Najviše i vole da se šale, mada, kako kažu, pretresaju skoro sve teme, pa i one teške. Sad ih opet brine rat, a što se penzija tiče, opet se vraćaju na šalu, tolike su da ih ne mogu ni potrošiti.

,,Svi su mi dobri, ali Sarajliju bih prvog pozvao da mi nešto treba. On je komičar, pametan, dobar i uviđavan čovjek. Što se Tuđmana tiče, i on je dobar čovjek, nego je živio u Hrvatskoj, pa smo mu zato dali taj nadimak. Ja sam prije penzije bio moler i farbar, održavao sam Palas i hotel Bosna, tu sam penziju zaradio”, priča nam Pero.

Čuveni Sarajlija, Obren Umičević, odmah opravdava epitet komičara, pa uz stihove objašnjava da je iz svog Sarajeva došao “na ženino”.

“Crn gavrane, crni li si, ima li ko cnji? Ima, na ženino kad dođeš. Ko voli ženino mjesto, Bog s tobom? Niko“, smije se Obren dok objašnjava da je svoju suprugu, Lijevčanku, upoznao u Sarajevu, a onda su, krajem rata, došli u Banjaluku.

“Rekli su mi drugovi dići spomenik kod Petra Kočića, zato što sam sa Lijevčankom izdržao 54 godine“, i dalje zbija šalu Obren kojeg drugovi zovu i “šibicar”.  Jeste, kaže Obren, mnogi su to radili po Sarajevu, ali on nije. A čim se Sarajevo pomene, i Obren postane nekako tužniji. Posjeti ga ponekad, ali nije to više onaj grad kakav je nekad bio. Zato sad ima svoju Novu Varoš.

,,Ovo je najljepše mjesto u Banjaluci, sve imamo. Mnogo volim ovu kafanu, ne umijem proći pored nje, a da ne svratim“, kaže Sarajlija.

Kad smo kod Nove Varoši, kaže još jedan Pero iz ovog sjajnog društva, 70-ih godina prošlog vijeka, kad je on došao iz Drvara, u njoj nijedne kuće nije bilo.

,,U Banjaluci sam radio u Vrbasu, nekad bila firma, sad me boli i da odem tamo. Zato imam ovdje svoje drugare, svaki dan prošetamo, šalimo se, ali i požalimo jedni drugima“, kaže Pero Zeljković.

Dodaje da je sedam godina živio u Australiji, ali se vratio. U stvari, kaže drugi Pero, starost ga je vratila. U priču se tu uključuje i Srđan Ritan, zvani Tuđman, koji starost ne priznaje, pa dobacuje: “Ja neću nikada da umrem“.

Novovaroški Tuđman došao je iz Zagreba u Banjaluku 1991. godine, kako kaže  – po sili zakona. Radio je tamo u proizvodnji Koka kole, a ovdje penziju dočekao kao mesar.

Svoju penziju Drago Gojić dočekao je u Žitoproduktu, a u Novu Varoš došao je iz Klašnica.

,,Poslijepodne  – obavezno kafa ovdje. Svaki dan se šalimo, mene zezaju jer mobilni nikad nisam uzeo u ruke, a ostali u  društvu ga koriste. Ni novine ne kupujem, dosta mi je i ono što vidim na televiziji. Uglavnom, ništa me ne sekira, uvijek nađem sebi ono što mi odgovara”, kaže Drago.

Kad te već ništa ne sekira, plati kafu, pa da idemo kućama. Vrijeme je za dnevnik, dobacuju mu drugari, privodeći kraju svoju “popodnevnu smjenu” u kafani.

Željka Pavlović, BL portal