Mnogo puta rasplakao i nasmijao Banjaluku: Mišo je svoju utakmicu odigrao pošteno i srčano

15.11.2021. | 17:08

Umro je jutros pred zoru, nakon dvije godine borbe sa teškom bolešću. Mišo Vidović, jedan od posljednjih banjalučkih novinara stare garde, do posljednjeg daha je ostao vjeran sebi i svojoj profesiji.

Posljedni tekst je napisao prije dvadeset dana, za „Impuls portal“ i najavio da će uskoro poslati još jednu priču. Nije stigao. Bolest je bila brža.

Posljednja Mišina priča bila je nostalgično sjećanje na radničke bonove za topli obrok, koji su prije rata bili sredstvo plaćanja u čuvenim restoranima društvene ishrane.

Napisao je još mnogo nostalgičnih tekstova, koji se tiču stare, već pomalo zaboravljene Banjaluke, grada radnika, omladine, dajaka, rukometa i teferiča pored Vrbasa.

Upravo zbog tih emotivnih, a često i duhovitih pričica, Mišu Vidovića smatraju jednim od posljednjih hroničara grada na Vrbasu.

I za Srpskainfo je govorio o tome kako se nekad slavio Prvi maj, kako su mladi radnici, studenti i ostala mladež, kad bi se u sitne sate vraćali iz provoda, „žicali“ cigarete od portira Fabrike duvana.

Do posljednjeg dana Mišo se nije odricao susreta s prijateljima, koje je često pozdravljao sa „smrt fašizmu, drugarice i drugovi!“. Malo u šali, malo odistinski.

Kao gradsko dijete sa Mejdana i sin starog partizana, nikad nije pristajao na etničke podjele i nije se mirio sa kulturom nasilja i diskriminacije.

Čak i oni koji su pročitali na stotine njegovih tekstova ne znaju da je Mišo bio odistinski pripadnik radničke klase. Kao mladić je radio u Fabrici celuloze „Incel“, za radničku platu i u smjenama, kao i svi drugi radnici.

Novinarsku karijeru je, kako svjedoče njegovi prijatelji, započeo u sarajevskoj reviji „Valter“. Radio je i za druge medije iz BiH, Hrvatske i Slovenije. Pisao je i za banjalučki „Prelom“, prije rata i tokom rata. Krajem devedesetih je bio novinar “Nezavisnih novina”.

O decembra 2006. je bio zaposlen u banjalučkom dopisništvu Federalne televizije i do posljednjeg dana ostao član njihovog tima.

U „Impuls portalu“ u kojem je objavio svoj posljednji tekst, sarađivao je od osnivanja ovog medija 2015. godine.

Krajem 2019. godine, dok je bio u naponu životne i profesionalne snage, dijagnostifikovan mu je rak pankreasa.

Zlokobna bolest ga je usporila, ali ga nije zaustavila, niti ubila njego smisao za humor.

U februaru prošle godine njegovi prijatelji, banjalučki novinari i Banjalučani iz dijaspore, upriličili su humanitarno veče za Mišu, kako bi mu pružili podršku i sakupili novac za njegovo liječenje.

Bila je to posljenja velika žurka u Banjaluci prije kovid pandemije.

Za Mišu su pjevali Maja Tatić, Emir Bašić i Svjetlana Vidović, a na zabavu su došli i ministar pravde Anton Kasipović i poznati filozof Miodrag Živanović – Žile, kao i brojni banjalučki umjetnici, sportisti, aktivisti i, naravno, novinari.

Mišo nije mogao doći. Tek je bio završio drugi krug terapija u UKC RS, pa su mu ljekari savjetovali izolaciju.

Ali, on je, u svom stilu, poslao poruku, kojom je po ko za koji put i nasmijao i rasplakao Banjaluku.

“Ljekari me, što im je u opisu poslova, pitaju kako se osjećam. Nisam baš u top formi, ali ako mi selektor reprezentacije Dušan Bajević uputi poziv za utakmice baraža, svakako da ću se odazvati. Neka me ubaci sa klupe zadnjih dvadeset minuta, da „uvalim“ barem jedan gol. Dragi moji prijatelji, drugovi i dobri ljudi, znam da ću imati vašu podršku da što prije odigram i svih devedeset minuta, plus sudijska nadoknada. Do pobjede”,  poručio je tada Mišo Vidović.

Iako je otišao prerano, Mišo je svoju utakmicu odigrao pošteno i srčano, do posljednjeg minuta.

Dobro to znaju njegovi prijatelji i kolege, a najbolje njegova supruga Olivera i 14-godišnja kćerka Isidora.

Mišo Vidović će biti sahranjen sutra u 12 časova na groblju Šljivice u banjalučkom naselju Starčevica.