Noletovi mečevi se danima prepričavaju, o ljubavi se ćuti: Ovako izgledaju dani u banjalučkom Domu penzionera

19.03.2023. | 07:52

Ovo je mjesto gdje se svaki meč Novaka Đokovića prati i uglas se navija, a onda danima prepričava. I dnevnik se redovno gleda, ali on se ne prepričava, kaže za BL portal socijalna radnica u banjalučkom Domu penzionera, Dragana Vučić, otkrivajući “penzionerski svijet” koji je svakog dana nekako isti, a opet drugačiji.

Drugačiji su i stanari, pristigli sa raznih strana, svako sa svojom životnom pričom i sudbinom.

“Imamo oko 160 korisnika i svako je priča za sebe, istorija, iskustvo, a opet se svi lijepo druže. Ima onih koji su došli i ovdje upoznali svoju novu ljubav, a imamo i dva bračna partnera koji su tako i došli u dom. Da, ima ovdje ljubavi i zaljubljivanja, jer to nema veze sa godinama. Mnogi među njima imaju više energije i volje za životom nego što to pokazuju brojevi u ličnoj karti“, priča Dragana za BL portal.

Kako je ljubav, uvijek, najintrigantnija tema, tako se i ovdje u domu često krije, od djece, unuka, sustanara, pa i osoblja. Ali, ko je još ljubav uspio sakriti.

,,Bude i raskida, ali nikada ne završavaju te odnose burno, kao mlađe generacije. Ljudi kada dođu u pozne godine svjesni su šta žele ili ne žele, pa tako mirno samo kažu da je taj odnos završen. Kad ih upoznate, shvatite da se većina korisnika ne boji ni smrti, ni života. Naprotiv, funkionalniji su od većine mlađih. Ovdje ih niko ni na šta ne tjera, mogu da leže po cijeli dan, ali većina želi da se probudi već oko sedam i ispuni sebi vrijeme“, objašnjava kroz osmijeh Dragana.

Objašnjava, takođe, da Dom penzionera u Banjaluci nije tip bolnice, niti posljedna stanica, kako mnogi govore, već je to mjesto gdje ljudi uživaju u svojoj starosti i dolaze isključivo ako to sami žele. Najstariji korisnici Doma imaju blizu 98 godina, a najmlađa samo 43 godine i tu je zbog multipleskleroze, koja joj je oduzela fizičku samostalnost.

,,Mi smo specifičan dom otvorenog tipa, gdje ljudi žele sami da dođu iz raznih razloga, da pobjegnu od samoće ili da ne opterećuju djecu, a pritom imaju dovoljno sredstava da to sebi priušte. Naravno, ima i onih koji požele u dom, pa im djeca to priušte“, ističe Dragana i dodaje da sve to najviše  liči na hotelski smještaj.

Dom je namijenjen raznim kategorijama korisnika, od zdravih i pokretnih, poluzavisnih, tačnije onih koji trebaju pomoć njegovatelja, pa do stacionara u kojem borave nepokretna lica. Imaju i svog porodičnog doktora, njegovatelje, fizijatra, fizoterepeuta, socijalne radnike.

U ponudi imaju jednokrevetne i dvokrevetne sobe, a u stacionarskom dijelu doma su višekrevetne. Takođe, svaka soba ima kupatilo, balkon, ali i alarm da u svakom trenutku mogu pozvati ako im zatreba pomoć. Posjete su dozvoljene svaki dan, ali uz najavu. Tu su i dnevni boravci, za druženje. Što se tiče cijena, one su od 700 pa do 1.400 maraka.

,,Većina korisnika se budi u sedam ujutru zbog jutarnje terapije, nakon toga silaze na čaj ili kafu u kafić Doma, pa zatim prelaze u restoran na doručak. Ako požele, sve to mogu dobiti i u svojoj sobi. Kasnije mogu na terapiju, u šetnju ili na neku od radionica, a u ponudi su štrikanje, pjevanje i dekupaž. Nakon ručka, imaju slobodno vrijeme koje većinom iskoriste da prošetaju gradom, ali ima i onih koji će radije ostati i igrati šah“, opisuje Dragana za BL portal kako izgleda jedan penzionerski dan.

Kroz osmijeh priznaje da je srijeda veče vrijeme za muziku uživo i žurku na kojoj penzioneri ,,zalome“ i do 22 časa. U Dom dolaze razna udruženja, pozorišne trupe, školarci koji uvijek nešto pripreme da obradaju starije. Takođe, svaki praznik obilježavaju, a čim se vrijeme proljepša, odlaze na minimalno jedan izlet u prirodu. Ove godine posjetiće Ljubačke doline, ali i jedan od manastira.

Međutim, gdje god bili i koliko god godina imali, većinu brinu iste brige, a to su, uglavnom, djeca. Na sreću, u Domu nemaju onih ružnih priča u kojima su djeca na roditelje zaboravila.

“Najviše ih brinu djeca koja imaju zdravstvene probleme ili su daleko. Kada ih to “stisne”, obavezno sa njima razgovaramo i na sve načine pokušavamo da pomognemo da ne padnu u depresiju. Poslije takvih razgovora, mole nas da o njihovoj brizi ne pričamo porodicama, jer ne žele da ih opterećuju“, kaže Dragana.

Saznajemo da je u Domu, iako trenutno u stacionaru, i stari Banjalučanin, svima poznat kao čika Ale, ali i još neki stanari koji su, kaže Dragana, ovaj grad mnogo čime zadužili.

Dok s njom razgovaramo, u salu proviruje i Vlado Amidžić. Napunio je 95 godina i u Dom došao iz Krupe na Vrbasu, prije deset godina. Kaže da mu je to jedna od najboljih odluka u životu.

,,Ne znam gdje ima bolje, zato sam ovdje toliko dugo. Svi se lijepo družimo, imamo odličnu njegu. Dobro, najdraža mi je naša socijalna radnica Dragana, jer me najviše sluša“, otkriva kroz smijeh Vlado, a njegova “koleginica iz Doma”, penzionerka Zahida Mihajlović, dodaje da joj se Dom sviđa zato što su ovdje svi jednaki.

Željka Pavlović, BL portal