Od svake zastaje dah – bukvalno: Ovo je šest najljepših ljubavnih priča stare Banjaluke

15.08.2021. | 08:10

Od Safikade, koja je, po legendi, prije 500 godina stala pred top i ubila se zbog nesretne ljubavi prema vojniku, pa sve do uglednih reformatora iz 20. vijeka, mnogi će Banjalučani i Banjalučanke ostati upamćeni kao junaci nevjerovatnih ljubavnih priča.

Među zaljubljenim dušama bilo je uglednih profesora i profesorica, čuvenih književnika, bogatih trgovaca i trgovačkih kćeri, ljekara i vladara.

“Neke su velike banjalučke ljubavi bile tužne, neke zabranjene, a neke nježne i inspirativne. Svaka od tih priča je posebna na svoj način”, kaže Zoran Pejašinović, poznati banjalučki istoričar, koji se već godinama bavi ovom temom.

Kako kaže za Srpskainfo, namjera mu je da izda knjigu o najvećim banjalučkim ljubavima u posljednjih nekoliko vijekova. A u toj knjizi će se, zasigurno, naći šest ljubavnih priča, čije detalje za čitaoce Srpskainfo otkriva naš sagovornik.

Safikada i neznani vojnik

Safikada, mlada Banjalučanka iz dobre kuće, zaljubila se u vojnika iz daleka, koji je služio na tvrđavi Kastel. Bila je to zabranjena, nemoguća ljubav, koja završava tragično – samoubistvom mlade djevojke. Kao i mnoge druge legende, i legenda o Safikadi ima više verzija.

Da li je Safikada zaista stala pred top na Kastelu i to obučena kao za vjenčanje? I je li to učinila nakon što je njen dragi poslat na daleki front? Ili nakon što je poginuo? Ko je uopšte bila Safikada? Radi li se zaista o unuci čuvenog Ferhat paše Sokolovića?

Jedna od verzija legende kaže da se Safikada zaljubila u inovjerca, austrougarskog vojnika, ali Pejašinović tvrdi da je, istorijski gledano, to nemoguće, jer su austrougarske snage u Banjaluku došle tek krajem 19. vijeka.

“Mnogo je vjerovatnije da je njen dragi bio „mladi Omer, asker iz daleka“, ali priča o zabranjenoj ljubavi dvoje mladih koji pripadaju različitim vjerama, iako nije istorijski utemeljena, održala se do danas”, kaže Pejašinović i dodaje da „treba pustiti legendi da živi svoj život“.

Legenda o Safikadi je već vijekovima jedan od simbola Banjaluke, a Safikadin grob je kultno mjesto, na kojem se okupljaju zaljubljeni i pale svijeće u čast ljubavi. Istina, ovaj spomenik je neugladan i prilično zapušten.

Pejašinović kaže da bi bilo lijepo da se ispod Kastela izgradi mali mauzolej, u spomen tragičnoj ljubavi i lijepoj Safikadi.

Banjalučki Tadž Mahal

Mnogo će vode proteći Vrbasom dok na Banjalučkom nebu ne zasija još jedna vanvremena ljepotica, kojoj usud nije dao da uživa u ljubavi i da starost dočeka uz voljenog čovjeka.

Ona je bila bila kćerka bogatog banjalučkog trgovca Đorđe Stričevića, porijeklom sa Manjače. Ime joj je bilo Vukosava, zvali su je Vuka. Kažu da je Vukin otac u gradu imao dvanaest kuća, a među njima je najimpresivnija bila velika uglovnica sa kupolom, koju je sagradio na spajanju Gospodske i današnje Ulice kralja Alfonsa XIII.

Da, to je ono impresivno zdanje, u kojem se danas nalazi restoran „Citadela“.

“Vuka je izrasla u izrazito lijepu djevojku, a kada je stasala za brak, valjalo je naći pravu priliku. On se zvao Ilija Rankić, sedam godina stariji od nje. Porijeklom je bio iz Bijeljine, a živio je u Beogradu, gdje je slovio za bogatog industrijalca. Poznat je bio i kao dobrotvor. Finansirao je školovanje u inostranstvu čuvenog slikara Đorđa Andrejevića Kuna”, navodi Zoran Pejašinović.

Zla kob je htjela da Vukosava ne poživi. Umrla je 1936. u Beogradu, sa samo 44 godine. Sahranjena je u porodičnoj grobnici Stričevića na Pravoslavnom groblju „Sveti Pantelija” u Banjaluci. Bogati udovac riješio je da za dušu svoje ljube podigne crkvu u njenom rodnom gradu. Sagradio je hram Svetog Đorđa na brdu Petrićevac.

Projekat crkve uradio je beogradski arhitekta Milorad Milutinović, inače, unuk znamenitog pjesnika Sime Milutinovića Sarajlije. Za izradu ikonostasa angažovan je Stojan Aralica.

U portu ovog hrama ljubavi preneseni su posmrtni ostaci lijepe Vuke.

“Udovčeva želja bila je, dakle, da jednog dana i on bude pokopan pored svoje drage. Međutim, rat je raspršio njegove planove. Ustaše su do temelja porušile crkvu, a sačuvano je samo jedanaest Araličinih ikona. Banjalučki Tadž Mahal, ipak, živi u sjećanjima, a sačuvano je i nekoliko starih fotografija ovog zdanja”, zabilježio je Zoran Pejašinović.

Crna Jevrejka i beli Rus

Karolina Gotlib, obrazovana Jevrejka iz ugledne banjalučke porodice, upoznaće pet godina starijeg kolegu, profesora Vladimira Fedoroviča Bogoslovskog, profesora matematike i fizike.

I tako će tridesetih godina prošlog vijeka biti sklopljen jedan od najčuvenijih brakova banjalučkih gimnazijskih profesora. To što je ona bila Jevrejka, a on „bijeli“ Rus, jedan od mnogobrojnih migranata, koji su nakon Oktobarske revolucije pobjegli iz SSSR, nije bila smetnja njihovoj sreći.

Profesoricu Karolinu Gotlib, će nakon udaje banjalučani zvati Draga Bogoslovski, a ponekad i Lola. Njen otac Adolf, porijeklom iz Poljske, u Banjaluci je bio sudija, a u penziji i sudski tumač za njemački jezik.

Karolina je Realku završila sa osamnaest godina, a potom diplomirala na Filozofskom u Zagrebu. Predavala je francuski, a ponekad i srpsko-hrvatski i njemački jezik. Slovila je kao stroga profesorica.

Svirala je i klavir. Taj instrument je učila na Konzervatorijumu u Beču. U banjalučkoj Muzičkoj školi radila je od njenog osnivanja 1936. godine. Profesorica Karolina – Draga i njen Vladimir ostaće upamćeni obrzovani i gospodstveni ljudi, a njihova ljubav je, kako navodi Pejašinović, „jedan od onih ljubavnih priča, kojima je suđeno da traju“.

Lijepa mitropolitiva kći i njen oženjeni vitez

Jedna od najljepših Banjalučanki svoga doba bila je profesorica Marina Popović, dugogodišnja direktorka Građanske škole.

Ništa u njenom životu nije bilo obično! Prvo, ona je bila kćerka mitropolita banjalučkog Vasilija. Vasilije Vaso Popović bio je, naime, prota gradačački i sa suprugom Danicom je stekao dvoje djece. Kad je 1907. godine, u 48. godini, ostao udovac, zamonašio se, a potom je postao mitropolit banjalučko-bihaćki.

Tako ga je služba dovela u Banjaluku i tako će i njegova lijepa kćerka postati Banjalučanka. Gospojica Marina, kako su je zvali, bila je veoma obrazovana, gospostvena, ženstvena, srdačna i prijatna. Osim učiteljskog poziva, bila je agilna u društvenom životu grada, posebno u Podmlatku Crvenog krsta.

“Nije se udavala, a za njenu veliku i zabranjenu ljubav čak je i čaršija imala razumijevanja”, zapisao je Zora Pejašinović.

Gospojica Marina je svoje srce poklonila doktoru Đorđu Bukincu, koji je bio oženjen suprugom Elzom, porijeklom Njemicom, i imao sa njom dvije kćerke. Bukinac je bio vrstan ljekar, jedan od osnivača Ljekarske komore Vrbaske banovine.

Bio je i veliki veseljak i nenadmašan boem, nerijetko se žalio da njegova supruga Elza nema razumijevanja za njegov stil života i da ga jedino Marina razumije.Ipak, u Drugom svjetskom ratu, Elza ga je, kao Njemica, spasila od sigurne smrti, iako je, kao uostalom i cijela Banjaluka, znala da je Đorđe vara.

Gospojica Marina se nikad nije udavala i ostala je do kraja života vjerna svom oženjenom vitezu.

Milka i Petar Kočić

Kakva je to ljubav bila! Ništa joj nisu mogli ni progoni, ni zatvor, ni duševna bolnica, ni najstrašnija sudbina koja može zadesiti mlade roditelje – smrt djeteta. Čuveni književnik i narodni tribun Petar Kočić i njegova voljena Milka Kočić, rođena Vukomanović, ostali su vjerni jedno drugom i u najvećim iskušenjima.

Ljubav između 22-godišnjeg Petra Kočića i lijepe, pet godina mlađe trgovačke kćeri Milke buknula je u junu 1899. godine, kada su se sreli u Banjaluci.

Sutradan, na prvom sastanku, Petar joj je poklonio primjerak „Bosanske vile” i svježu crvenu ružu.

“Ne znamo šta je bilo sa novinama, ali znamo da je Milka ružu čuvala u spomenaru do kraja života. Prošla je Milka sa tom ružom silne životne mećave, u početku sa Petrom, do Velikog rata, a potom još pola vijeka kao udovica, ali od ruže se nije odvajala”, zapisao je Pejašinović. Petar i Milka su se vjenčali tajno 18. septembra 1904. godine u crkvi u Romanovcima, sat prije ponoći. U zoru su već bili na putu prema Beogradu.

U doba njaveće ljubavi, pred venčanje, Petar je jasno govorio Milki kakav je život čeka, ako ostane uz njega.

“Treba i ovo da znaš: da ću ja možda po zatvorima i apsama provesti veći dio svog života, jer ćemo mi svi đaci otpočeti borbu protiv Švabe, koji guli naš narod, otima mu slobodu i ubija sreću. Ako si na sve pripravna, možeš poći za me, ako nisi onda je bolje da me ostaviš, pa sa mnom šta bude”, pisao je Petar Milki.

Milka je pristala i ostala svom Petru vjerna i nakon što je njen dragi umro u duševnoj bolnici u Beogradu.

Ban Tisa i banica Desa

Bili su već zreli ljudi kada su došli u Banjaluku. On, Svetislav Tisa Milosavljević, prvi ban Vrbaske banovine i čuveni reformator Banjaluke imao je 46, a ona, Desanka Desa Milosavljević, prva banjalučka banica, 37 godina. Imali su dvoje djece i deset godina bračnog staža. I sa sobom su u grad na Vrbasu donijeli i svoju nježnu, inspirativnu ljubavnu priču, koja će potrajati, doslovno, dok ih smrt nije rastavila.

Kako je zabilježio Zoran Pejašinović, Desa je svog životnog saputnika, majora Svetislava Milosavljevića, upoznala početkom 1915. godine, kada je on premješten u Jagodinu, gdje je Desin otac Petar Andrejević bio poznati trgovac.

Njoj je bilo 23, a njemu 32 godine.

“Milosavljević je ubrzo sa vojskom napustio njenu varoš, ali se zakleo tom „malom, nježnom, pedantnom i ljupkom stvorenju” da će je uzeti, ako se živ i zdrav vrati iz Velikog rata. Poslije više od tri godine njenog pogledanja kroz pendžer i žarkog nadanja, potpukovnik Milosavljević se januara 1919. godine pojavio na pragu kuće Andrejevića”, zapisao je Pejašinović.

Tri mjeseca kasnije bilo je vjenčanje, a potom svadbeno putovanje u Dubrovnik. Svog Svetislava, njegove obaveze kao oficira, narodnog poslanika, ministra, bana, … Desa je razumijevala i podržavala, ali se u politiku i njegove poslove nije miješala.

Bila je uz muža u svemu, pa i kada se on našao u nemilosti kralja Aleksandra.

Iako skromna i nenametljiva, pva banjalučka banica je uživala nepodijeljeno poštovanje i simpatije Banjalučana, a fotografije, koji svjedoče o ljubavi Dese i Tise i u poznim godinama, mnogima će izmamiti suze na oči.