Ona je i elektroinženjer i “lutak Pinokio”: Evo kako je Banjalučanka Dijana spojila nespojivo

13.08.2023. | 10:57

Taj hobi baš i nije za žene, naročito ne za elektroinženjera. Tako su mislili mnogi, sve dok im Banjalučanka Dijana Blanuša nije dokazala da griješe. Danas Dijana ima dvije uspješne karijere – elektroinženjera u jednoj velikoj kompaniji i restauratora namještaja u maloj radionici “Lutak Pinokio”.

Znala je, kaže ova uspješna žena za BL portal, da su je sve vrste umjetnosti oduvijek privlačile, pa se tako i stari namještaj uvukao u njen život.

“Mnogi su se čudili što se i tim poslom bavim, ali moja želja da udahnem novi život starom namještaju i ogromna ljubav su odnijeli pobjedu. Danas ima mnogo ljudi koji to prepoznaju“, kaže Dijana za BL portal.

Sve je počelo prije pet godina kao hobi, a kasnije je preraslo u dodatni posao. Tada je uglavnom radila za sebe, roditelje, prijatelje, a onda shvatila da se to dopada i drugima. I tako je nastao njen Pinokio.

“Moj glavni motiv je da stare stvari koje su imale naše bake sačuvam od zaborava, ali na malo drugačiji način. Pokušavam da te stare komade osvježim nekom novom notom, a ne samo da ih vratim u pređašnje stanje. Zato i ne radim klasično lakiranje, već sve isključivo ručno. Koristim čekice, valjak, akrilne boje, ukrašavam šablonima i dekupažom. U suštini, to nije klasična restauracija, nego vraćanje starina u život sa novim sjajem“, objašnjava Dijana.

Iako su već odavno u trendu neki “jednostavniji” komadi namještaja kakav, recimo, ima Ikea, još ima ljudi koji cijene staro i žele da ga sačuvaju od zaborava, kao stvarčicu koja će biti podsjetnik na neke drage ljude. Zato Dijanini klijenti nisu samo iz Banjaluke, već stižu iz raznih dijelova BiH.

“Moji klijenti su emotivci koji će prije potražiti nekog da im pomogne da srede stari kredanac koji su naslijedili od bake, nego što će kupiti novi“, napominje Dijana.

Upravo zato, rijetko kupuje i sređuje starine da bi ih imala ,,na lageru“. Ukusi su različiti, a ljudi kada nešto žele da kupe gledaju da se taj komad uklapa uz ostatak enterijera.

“I dalje je većina u tom nekom šablonu. Često imam situaciju kada mi donesu komad namještaja da im to samo sredim i prefarbam u bijelo. Onda im predložim nešto po čemu će taj komad ipak biti drugačiji i tako dobijemo nešto lijepo čime smo svi zadovoljni“, objašnjava Dijana.

U početku je bila samouka, a danas je iza nje bezbroj radionica i savjetovanja sa ljudima iz svijeta restauriranja. Što se samog posla tiče, i dalje ga radi sama i priznaje da je, ponekad, i fizički naporan, ali finalni rezultat izbriše sav umor.

Zato se teško miri kad ljudi za neku lijepu starinu kažu – ma, što ću ovo čuvati, baciću. Tako je jednom, u blizini svog doma, pored kontejnera dva dana gledala jednu fotelju i dvoumila se da li je uzeti ili ispoštovati volju vlasnika da ode na otpad.

“Suprug je rekao da je uzmem, jer ću je vjerovatno srediti koliko god bila ošećena, i tako je i bilo. Naravno, i danas ima ljudi koji misle da je pametnije da slobodno vrijeme uložim u kafu, šetnju, odmor, ali ovo je moj odmor za dušu“, kroz osmijeh priznaje Dijana.

Zapravo, kombinacija njenog primarnog posla i nauke uz ovaj umjetnički doživljaj, idealna je varijanta, smatra Dijana kojoj klijenti dolaze preko brojnih preporuka.

“Svoje radove predstavljam pod imenom i prezimenom na društvenim mrežama, ali većina klijenata dolazi kroz preporuke. Ovim sam ispunila svoju dušu, jer za mene je ovo ljubav. Pored ovoga, radim i zmijanski vez koji sam uspjela da utkam i u namještaj, ali pletem i dekice i male hobotnice za bebe u inkubatoru. Svega u mojoj radionici ima“, priča Dijana.

Uz osmijeh dodaje da ćemo je prije sresti u radnji boja i lakova i brusilica, nego u butiku.

“Kako zaradim, tako uložim. Nisam se zanosila odmah da sve kupim, pa ni pomišljala da će ovo danas biti moj dodatni posao. Zato uvijek mladim ljudim poručujem da pronađu sebe u nečemu, šta god to bilo, i tako svoj život uljepšaju. Neka to bude hobi, a kasnije, nikad se ne zna“, poručuje Dijana Blanuša.

Željka Pavlović, BL portal