Posebno priznanje za Vladu: Nastavnik iz Banjaluke istorijom očarao đake FOTO

10.06.2023. | 12:33

Duša prosvjetnih radnika, dobra komunikacija među kolegama, kao i ljubav prema djeci i nastavnom predmetu, recept su za uspješan radni vijek i odlazak u zasluženu penziju sa osmijehom na licu, rekao je za “Nezavisne novine” Vlado Rudić, koji je već 33 godine nastavnik istorije u banjalučkoj Osnovnoj školi “Aleksa Šantić”.

Upravo je Nastavničko vijeće ove škole dodijelilo posebno priznanje za izuzetne istorijske časove Vladi Rudiću, kao mali znak pažnje za trag i pečat koji je svojim predavanjima, čuvanjem srpske istorije i tradicije, kao i kolegijalnim ponašanjem ostavio u ovoj školi.

Ovog skromnog nastavnika istorije, koji se i ne voli medijski eksponirati, priznanje je iznenadilo i, kako kaže, ostavilo bez teksta i sa suzama u očima.

“Bilo je to pravo iznenađenje, kada su na Dan dječijeg stvaralaštva, dok sam sjedio sa mojim šestacima, prozvali moje ime i pozvali da održim govor. Hvala im svima, taj gromoglasni aplauz kolega, učenika i njihovih roditelja je možda i najveća nagrada za kraj moje prosvjetne karijere. Nagrada mi je uručena iz duše, od srca, a isto tako sam je i primio. Jer, nije floskula, ovaj posao može da se radi samo ako se voli. Posao prosvjetnih radnika je psihički jako zahtjevan i izazovan, a čini mi se, u zadnje vrijeme i sve manje cijenjen”, priča nastavnik Vlado, koji se u razgovoru za “Nezavisne novine” prisjetio svojih prvih radnih dana i ispričao šta je bio njegov motiv da izučava istoriju, ali i geografiju.

“Istoriju ako neko zaboravlja, zaboravlja i dio svoje duše, a čovjek kada bez duše ostane, onda više ništa i nema, posebno jer su nama Srbima krili našu istoriju, pa smo se mi istoričari morali dovijati na razne načine, da dođemo do istine i tačnih podataka”, priča nastavnik Vlado, koji je 1958. godine rođen u Mrkonjić Gradu, gdje je završio osnovnu školu i Gimnaziju.

“Još kao dječak volio sam istoriju i geografiju i išla mi je, što se kaže, od ruke. Istorija i geografija tada su bile u tandemu, zajedno su se studirale kao hemija i biologija ili fizika i matematika. U Banjaluci sam upisao Pedagošku akademiju, koja je bila u sastavu tada novootvorenog Univerziteta u Banjaluci. Nakon završenog školovanja, posao sam tražio na nekoliko lokacija, a dobio sam ga u školi ‘Petar Kočić’ u Stričićima”, prisjeća se sa osmijehom na licu nastavnik Vlado i dodaje da je na posao išao biciklom, a tu praksu je zadržao do dana današnjeg.

“Đaci mi u šali znaju reći, a znali smo da ste stigli, vidjeli smo parkiran bicikl. Tako su pričali učenici u Stričićima, a i ovdje u školi ‘Aleksa Šantić’, koja se do 1993. godine zvala Osnovna škola ‘Milan Radman’. Svi smo se tada u Banjaluci takmičili da naša škola nosi ime velikana Šantića, jer nam se nekako prilijepio uz srce i dušu, posebno pjesmom ‘Ostajte ovdje’, ali i njegova ostala djela odišu dušom”, priča Rudić i dodaje da je ova škola jedna je od prepoznatljivijih u Banjaluci.

“Ne kažem to iz razloga što sam ovdje proveo više od tri decenije. Ono što je najvažnije u ovoj školi je duša prosvjetnih radnika i činjenica da ovdje ljudi dolaze sa radošću i željom da na djecu prenesu znanje, jer djeca su nastavnicima najveći prioritet. Djeca sve znaju, njih ne možeš folirati, slagati ili prevariti. Možeš da se naljutiš na dijete, ali ne smiješ da ga mrziš, jer mržnji u prosvjeti mjesta nema. Ako i bude neke ljutnje, to se na času ne smije osjetiti”, objašnjava nastavnik Rudić.

Naš sagovornik kaže da je u sadašnju školu stigao kao tehnološki višak iz Stričića, ali se kao višak u ovoj školi nikada nije osjećao, naprotiv.

“Kada sam ja počinjao svoj nastavnički staž, bilo je mnogo više djece, po nekoliko odjeljenja smo imali, a sve se počelo rasipati poslije otadžbinskog rata, čiji sam i ja bio učesnik. Kada se sve izračuna, izveo sam najmanje osam generacija učenika, po četiri godine, a sada vodim i šestake i sa njima završavam svoj radni staž, u kome samo jednu godinu nisam bio razrednik. Povjerenje između učenika i mene je građeno godinama i nije farsa, istinski sam se predao ovom poslu, a jedino se tako i može kada se radi u prosvjeti”, priča nastavnik Vlado.

Naš sagovornik kaže da se raduje penziji i trećem dobu, koje je važno u životu svakog čovjeka, a provodiće ga na relaciji Mrkonjić Grad, Balkana, Banjaluka i sa osmijehom dodaje da će njegov trag u školi ostati u svakom smislu.

“Namjestilo se takvo vrijeme da se Rudića ne može lako riješiti, naravno, mislim u pozitivnom smislu. Moj unuk Dušan svoje školovanje nastavlja u ovoj školi, baš nakon mog odlaska, što me raduje. Samo neka nam djeca ne odlaze, jer ako kvalitetni kadrovi odu u inostranstvo, onda će se država naći u ogromnom problemu. Srpski narod, ako želi da opstane, mora biti svjestan da to može samo na ovim prostorima i ako zna i čuva svoju istoriju i tradiciju. Istorija je narativan predmet i moraš je prenijeti drugima dušom. Zdravlje, sloboda i duša su tri elementa koja čovjek mora imati da bi imao nadu, a ona je posljednja koja nestaje”, zaključio je nastavnik Vlado.

Našeg Vladu svi vole

Imam sreću što radim sa Vladom Rudićem skoro tri decenije. Upravo kada sam došla u ovu školu, prije 30 godina, radila sam pedagoško istraživanje o omiljenom nastavniku, a to je bio Vlado, koji i završava svoj radni vijek sa titulom omiljenog nastavnika kod djece, kazala je za “Nezavisne novine” Svjetlana Radusin, direktorica Osnovne škole “Aleksa Šantić”.

Kako kaže, vjeruje da ako neko radi predano u mladosti, isto se ponaša i pred penziju, a takav je i naš kolega Vlado.

“Vole ga đaci, bivši i sadašnji, cijene ga i poštuju radne kolege, baš kao i roditelji, tako da je ovo malo priznanje sitnica u poređenju za doprinos koji je on ostavio svima nama, posebno što su njegovi istorijski časovi posebni. Držao je predavanja na raznim lokacijama, baš kao i ove godine u Gradini, gdje smo bili najmanje 14 puta, a ove godine su nam prilazili nastavnici i učenici iz drugih škola, da čuju istorijski čas kakav samo Vlado zna da priredi”, rekla je ona.