Škole bez obućara, obućari bez posla: Banjalučkim majstorima „presudile“ jeftine cipele

29.06.2021. | 07:30

Nekad je obućar bio gospodin čovjek, sa zanatom zlata vrijednim, a danas se uglavnom preživljava. Tako kažu sve malobrojniji banjalučki obućari koji se bore da opstanu u eri jeftine obuće i skupog repromaterijala.

„Cjenovnik nam je godinama isti. Sve poskupljuje – ljepilo, koža, ekseri a ’naše ruke’ ostaju na staroj cijeni“, kaže Dragan Čolić, obućar sa dvodecenijskim iskustvom.

Radnju je otvorio prije 20 godina i zato pamti neka bolja vremena. U ovima, kaže, gleda samo kako da je ne zatvori.

„Sve se svelo samo na preživljavanje, ali šta ću, radiću dok budem mogao da platim režije i kiriju“, priča Dragan dok popravlja “flekice” na ženskim salonkama.

Zlatnog doba obućarstva sa sjetom se sjeća i Sveto, koji je davne 1988. otvorio svoju radnju. I danas je na istom mjestu, samo što ništa više nije isto.

„Nekada je bilo više od 40 obućara u Banjaluci, danas ne znam ima li ih i 15 ukupno. Nekad je bio red ispred radnje, nisi mogao sve stići, sad se desi da dođu dvije ili tri mušterije“, kaže Sveto.

Da bi obućara bilo više, banjalučka Politehnička škola uvela je prije koju godinu obućarskui smjer, ali su uspjeli da izvedu samo jednu generaciju đaka.

„Prošle i pretprošle godine nismo upisali nijedno odjeljenje, iako je to deficitarno zanimanje i nudimo stipendije. U jedinoj generaciji obućara imali smo 18 učenika“, kažu iz Politehničke škole za BL portal.

Na slab odziv mladih žali se i obućar Brane Šobota, ali, kako kaže, u jednu ruku ih i razumije.

„Došlo je vrijeme da popravka obuće košta više od para cipela. Evo, danas je došla žena da joj zalijepim sandale. Ja joj kažem cijenu, a ona meni – ja sam ih toliko platila, pa vi vidite isplati li mi se“, prepričava Brane.

Obućari kažu da je sve više uvezene obuće iz Kine čija cijena je primamljiva i prihvatljiva za “domaće” novčanike. I priznaju da se popravka takve obuće ne isplati.

„Nekada je bila čast da popraviš kvalitetnu obuću, pa čak i neki strah da nećeš nešto dobro uraditi. Sad je najviše lijepljenja, sužavanja, šivenja ove jeftinije obuće“, kaže i Dragan Čolić.

Da ova obućarska priča bude bar malo veselija, pobrinuo se majstor Dejan Staničić. On ne bi da se žali i kaže da ima dosta posla i solidnu zaradu. Jedino što ne želi da kaže u čemu je njegova tajna.

„Dobre ruke majstora, to je sve što vam mogu reći“, kroz smijeh poručuje Dejan i prihvata se posla.

Ipak, Dejan je u manjini. Većina strahuje da bi se ovaj stari zanat mogao čak i ugasiti.

Nikolina Damjanić, BL portal