Slavna generacija: Prije 45 godina rukometaši Borca postali šampioni Evrope

11.04.2021. | 08:34

Prije tačno 45 godina, 11. aprila 1976. godine, rukometaši banjalučkog Borca ostvarili su najveći uspjeh u svojoj prebogatoj klupskoj istoriji. Te večeri, u prepunom “Boriku”, pred preko 5.000 navijača, Borac je savladao dansku Fredericiju sa 17:15 (11:7) i okitio se titulom najboljeg rukometnog tima na Starom kontinentu.

Tih godina Banjalučani su bili prava “kaznena ekspedicija” za sve svoje protivnike, nakon dva treća mjesta (1971. i 1972. godine), četiri naredne godine bili su šampioni Jugoslavije i nedostajao im je samo posljednji iskorak, neki od evropskih trofeja. Godinu dana ranije, 1975. godine, Borac je zastao na posljednjem stepeniku, poražen je u Dortmundu od Forverca (ekipe iz tadašnje DR Njemačke) sa 17:19, ali im je za “utjehu” ostala činjenica da su u polufinalu napravili podvig i prvi savladali “strašnu” Steauu u Bukureštu i to pred 8.500 gledalaca, sa 19:17.

Generacija zlatnih olimpijaca na zalasku, Arslanagića, Karalića, Popovića i Seleca sa braćom Golić, Borom i Momom te nadolazećim zvijezdama Rađenovićem, Unčaninom i drugima, znala je da im je to posljednja šansa za veliki uspjeh. Zato jednostavno nije bilo moguće da se ovakva prilika propusti, “ginuli” su Banjalučani za svaku loptu, Arslanagić kao da je imao “hiljadu ruku”, njegove “lepeze” do očaja su dovodile snažne Dance, dok je Rađenović tresao protivničku mrežu sa svih pozicija. Na kraju delirijum na tribinama i veliki pehar francuskog “L’ekipa” našao se u rukama kapitena Milorada Karalića i sve je završeno velikim, jedinstvenim horom od 5.000 ljudi koji je zajedno pjevao himnu “Hej Sloveni”.

Time je Borac postao prvi klub iz BiH koji je osvojio titulu prvaka Evrope. Pošlo je to poslije i drugima za rukom, košarkašima i šahistima Bosne, košarkašicama Jedinstva… ali se prvi pamti.

Za “Glas Srpske” govore akteri tog finala. Na žalost, dvojica od njih 12, Dobrivoje Selec i Momo Golić, nisu više sa nama, a do Nedjeljka Bracike Vujinovića koji živi u Njemačkoj, nismo uspjeli da dođemo. Sa tadašnjim trenerom, legendarnim Perom Janjićem, koji živi u Zagrebu, takođe nismo uspjeli da stupimo u kontakt. Istovremeno, kapiten Milorad Karalić nije želio da, zato što je ljut na Borac, govori o tom velikom uspjehu.

Rukometni centar svijeta

Rukometni klub Borac dobio je organizaciju finalne utakmice Kupa evropskih šampiona nakon što je banjalučka delegacija u Bazelu, gdje je održana licitacija domaćinstva, ponudila u to vrijeme ogromnih 16.000 dolara. Ponuda je prihvaćena, uz uslov da u Banjaluci bude organizovano žrijebanje grupa rukometnog turnira za Olimpijske igre te godine u Montrealu.

Bila je Banjaluka tog 11. aprila 1976. godine i bukvalno rukometni centar svijeta. Žrijebanje grupa obavljeno je u tadašnjem Domu kulture, a odradili su ga predstavnik IHF-a Kurt Vadmark i predstavnik Borca Drago Sokal. Takođe, finalnu utakmicu Kupa šampiona, Borac – Fredericija, su preuzimanjem signala tadašnjeg JRT-a i TV Sarajevo, prenosile čak 64 televizijske stanice iz Evrope i svijeta.

***

Arslanagić: Nismo trčali za parama

– Mislim da je nemoguće da se ovako nešto ponovi, bez obzira o kojem je sportu riječ. Treba znati da su tada na snazi bile neke druge vrijednosti i neka drugačija shvatanja. Teško da će iko u nekoj skorijoj istoriji ponoviti naš podvig. Ja sam za dvije godine, od blata i igranja po kiši i snijegu, iz republičke lige došao do reprezentacije Jugoslavije. Debitovao u martu 1969, a već naredne godine bio najbolji golman svijeta. Takvo je vrijeme bilo, radili smo na svom usavršavanju i nismo trčali za parama – prisjeća se legendarni Ako koji danas živi u Novalji, ali je vrlo često u svojoj Banjaluci.

Rađenović: Svi smo živjeli za klub

Jedan od junaka finala bio je Zdravko Rađenović čijih je šest pogodaka dalo veliki doprinos osvajanju titule najboljeg na Starom kontinentu.

– Tadašnji Borac, uz veoma stručan rad Pere Janjića, bio je godinama najbolji na ovim prostorima i jednostavno je zaslužio tu titulu. Većini igrača bila je to poslednja šansa da osvoje pehar i nisu je ispustili. Svi smo živjeli za tu utakmicu, pun “Borik” nas je naprosto nosio, nismo kalkulisali, dali smo svoj maksimum i pobijedili smo. Bio sam prvi strijelac, ali nisam težio da budem najbolji za sebe, već za klub, a tako su se ponašali i svi moji saigrači – rekao je Rađenović i dalje stanovnik Banjaluke.

Vukša: Janjić je bio genije

– Meni je zaista bila velika čast što sam bio dio tog kolektiva i učesnik tako velike utakmice. Ne mogu da kažem da taj uspjeh nije uticao na moj život, sigurno da jeste jer čovjek u životu ima samo jednu priliku da napravi nešto veliko, mnogi u tome nikada ne uspiju, a mi smo među onim rijetkim srećnicima koji su ostvarili svoj san. Cijeli grad je živio samo za Borac i mi nismo imali izbora, jednostavno smo morali da pobijedimo. Sjećam se i da smo tada bili vjerovatno fizički najspremnija ekipa, a sa genijem na klupi kakav je bio Pero Janjić uspjeh nije mogao da izostane – naglasio je Slobodan Vukša, jedan od najmlađih prvotimaca Borca koji i danas živi i radi u Banjaluci.

Unčanin: Kruna naših karijera

Vihorno krilo, a danas najtrofejniji rukometni trener u BiH Rade Unčanin i danas u svom “Boriku” vodi bitke za trofeje, ali ovoga puta na klupi ŽRK Borac.

– Meni je svaka titula i svaki trofej koji sam osvojio kao igrač i trener veoma draga, ali pobjeda u finalu Kupa evropskih šampiona zauzima posebno mjesto, a mislim da slično razmišljaju i svi moji tadašnji saigrači. Iako sam ja nakon toga još dugo igrao, dugo sam i trener, ipak moram reći da je ta pobjeda bila kruna naših karijera, bar kada su u pitanju klupski trofeji – poručio je Unčanin.

Bjelić: Nije bilo šanse da izgubimo

Po prestanku igračke karijere Miro Bjelić je godinama radio u Borcu kao sekretar kluba.

– Nakon što smo godinu ranije poraženi u finalu od istočnonjemačkog Forverca znali smo da nam je ovo posljednja šansa da jedna sjajna generacija uradi nešto veliko. Srećom, imali smo Peru Janjića na klupi, velikog stručnjaka, a možda i još većeg pedagoga. Iako smo mi na terenu disali kao jedan, van njega smo bili “kao rogovi u vreći”, a on je uspio da nas ujedini i dovede do velikog trijumfa. Naravno, i tadašnja uprava je na najbolji mogući način pratila ekipu i jednostavno nije bilo šansi da ne pobijedimo u tom finalu – tvrdi Bjelić.

Popović: Deset godina rada i odricanja

Sjajni pivot Borca, svjetski priznati doktor Nebojša Popović danas živi i radi u Kataru, ali se uvijek rado sjeća vremena kada su rukometaši Borca bili heroji ne samo Banjaluke, već i cijele Jugoslavije.

– Osvajanje tog takmičenja je bio vrhunac dostignuća moje generacije, ali i cijelog kluba. Mi smo bili prvi iz Banjaluke koji smo osvojili titulu prvaka Jugoslavije, i jednostavno smo bili predodređeni da uradimo nešto tako veliko. Ljudi često misle da se uspjeh može ostvari za kratko vrijeme, ali ništa ne dolazi preko noći. Nama je trebalo deset godina rada, odricanja, svakodnevnih treninga da bi to napravili. A nismo bili zaslužni samo mi, igrači, već i stručni štab, te svi ostali ljudi iz kluba. Ne smije se zaboraviti ni velika podrška cijelog grada. Uostalom, mi smo od prvog dana bili vaspitani da je rukomet zabava i zadovoljstvo, a ne profesija. Zato smo mi svi i završili škole i sa uspjehom se integrisali u društvo – tvrdi Popović.

Golić: Veliki i jednostavni ljudi

Životni i rukometni put odveo je Boru Golića u Francusku gdje je ostvario zavidnu trenersku karijeru. Imao je rijetku priliku da zajedno sa rođenim bratom Momom bude evropski klupski prvak.

– To je zaista nešto posebno, mada smo nas dvojica imali svako svoje društvo. Zato je cijela naša porodica bila ponosna, ali smo ih mi toliko već bili navikli na pobjede i trofeje, da i to finale nije za njih predstavljalo nešto posebno. Što se mene tiče, nikada taj rezultat nisam upotrijebio da bih imao neku korist. Za mene je to bio jedan dio lijepog života u mladosti, druženja sa saigračima koji su bili svjetski poznati i priznati igrači, a u suštini su bili i ostali tako jednostavni ljudi. Bilo je to istinsko i pravo sportsko druženje, ne kao ova današnja kada svi idu samo za parama – poručio je Boro Golić iz Monpeljea.

Ravlić: Patentirali smo brazilsku atmosferu

Ubjedljivo najmlađi član šampionskog tima Borca bio je golman Zoran Ravlić koji u trenutku kada je igrana finalna utakmica još nije imao punih 18 godina. Ali, kako sam kaže, nije se prepao paklene atmosfere koja je u “Boriku” ponijela njegov tim to velikog uspjeha.

– Šta da kažem, mi smo prije svih ostalih patentirali brazilsku atmosferu. To finale je jedna velika i draga uspomena koja nas sve spaja. Pokojni Momo Golić bio je duša cijela ekipe, uz njega i Dobrivoje Selec, na žalost takođe pokojni, i bili su najbolji po karakteru. Ja sam bio daleko najmlađi, ali su me svi smatrali sebi ravnim. Od Ake sam naučio sve što sam trebao da znam o branjenju i za mene je on i dan-danas najbolji golman svijeta svih vremena – poručio je Ravlić iz Rijeke gdje danas radi i živi.

***

Borac – Fredericija 17:15 (11:7)

Sportska dvorana “Borik” u Banjaluci. Gledalaca: 5.000. Sudije: Herbert Henšel i Peter Henfus (DR Njemačka). Sedmerci: Borac 3 (2), Fredericija 3 (2). Isključenja: Borac 6 minuta, Fredericija 2 minuta.

BORAC: Arslanagić, Selec 2, Rađenović 6, Karalić 2, Bjelić, Vujinović 2 (1), Vukša, Unčanin 2, Popović 1 (1), B. Golić, M. Golić 2, Ravlić. Trener: Pero Janjić.

FREDERICIJA: Jepesen, F. Hansen 3 (1), Hajderman, Nilsen 3 (1), Sorensen 1, Jungland 1, A. Hansen, Andersen 3, Pulsen, Madsen 2, Petersen 2. Trener: Ole Vorm.