BiH ima kadar, ali transplantacije ipak ne radi

29.08.2021. | 19:43

Više od tri hiljade građana u BiH je na hemodijalizi, a za njih trećinu transplantacija bubrega je nada za nastavak normalnog života. Država ne čini ništa da im pomogne, tvrde stručnjaci, koji ukazuju na značaj donorstva i to da imamo kadar koji može obavljati zahvate.

Od početka ove godine do danas u našoj zemlji obavljena je svega jedna transplantacija bubrega i to u Univerzitetskom kliničkom centru u Tuzli. Prvi je to zahvat ovakve vrste od početka pandemije u BiH, a riječ je o doniranju bubrega sa živog donora i u ovom slučaju svoj organ supruga je darovala mužu.

Iz Udruženja dijaliziranih i transplantiranih bolesnika FBiH smatraju da je spomenuta transplantacija prije mjesec dana obavljena pod pritiskom javnosti, s obzirom na to da nijedan novi zahvat od tada do danas nije urađen.

“S transplantacijama smo ponovo stali, a u posljednje vrijeme primamo pozive od naših članova, ali i ljudi koji se ne nalaze u udruženju, sa pitanjima o tome gdje izvan BiH mogu obaviti transplantaciju, prvenstveno bubrega. Porazno je da oni više uopšte ne razmišljaju o transplantaciji u BiH, već u inostranstvu, bilo da je riječi o Hrvatskoj, Turskoj ili nekoj drugoj državi”, kaže za Klix.ba Tomislav Žuljevć, predsjednik Udruženja dijaliziranih i transplantiranih bolesnika FBiH.

Sve navedeno, mišljenja je Žuljević, pokazuje koliko su pacijenti izgubili povjerenje u BiH kao državu te njen zdravstveni sistem, istaknuvši poražavajuću činjenicu da su u Kliničkom centru Univerziteta u Sarajevu za pet godina obavljene svega četiri transplantacije, a nekada je u regionu bio treći transplantacijski centar, nakon onoga u Ljubljani i Rijeci.

“Mi činimo sve da se pokrenu transplantacije koje smo imali prije dvije, tri ili četiri godine, a bilo ih je minimalno 15 ili 20 na godišnjem nivou i to sa živih donora. Takođe, ne smijemo zaboraviti i na pacijente koji čekaju na transplantaciju srca ili jetre, za koje se država uopšte nije pobrinula u smislu kako ih zbrinuti. Praktično, oni su osuđeni na smrt jer se transplantacija srca ne radi u našoj zemlji, dok transplantacija jetre veoma rijetko i to sa moždano preminulih osoba”, navodi Žuljević.

Dijalizirani i transplantirani pacijenti o aktuelnoj situaciji su obavijestili i odjeljenje za zdravstvo Evropskom parlamenta, ali odgovor još uvijek nisu dobili.

“Sve što je do nas učinili smo kako ne bi došlo do razvijanja takozvanog transplantacijskog turizma u drugim državama, ali generalno politika, posebno ona zdravstvena, za nas nema sluha. Dokle će to pacijenti trpjeti, vidjećemo jer je žalosno da u situacijama kada brat daje sestri bubereg ili majka kćerki, moramo prikupljati novac za transplantaciju, kako bi se ona obavila u inostranstvu”, nastavlja Žuljević.

Stručnjaci navode da napredak zdravstvenog sistema jedne zemlje se procjenjuje kroz sistem transplantacione medicine, koja u BiH nije dostigla zavidan nivo. S druge strane, ovakve vrste medicine nema ni bez takozvanog donorstva, pod kojim se podrazumijeva odluka osobe za doniranje organa u slučaju moždane smrti, a u svrhu liječenja drugog pacijenta, odnosno spašavanja njegovog života.

“Medicina je znatno mnogo napredovala, ali, ukoliko vam zataje organi jedino ga možete zamijeniti transplantiranim. Zbog toga je donorstvo od neizmjerne važnosti i o svemu tome je potrebno raditi mnogo na edukaciji stanovništva i razvijanju kolektivne svijesti. Donorstvo nije tabu tema, ali je kod nas prisutan i dalje mali broj donora jer ljudi ne žele razmišljati o smrti”, smatra predsjednica Udruženja ljekara za nefrologiju, dijalizu i transplantaciju bubrega BiH te čelnica Donorske mreže BiH prof. dr. Halima Resić.

Ova istaknuta bh. nefrologinja naglašava da je donorstvo važno za svakog građanina i građanku BiH, jer sutra nama ili nekom nama bliskom može trebati organ, a ako nema donora, nema ni organa ni transplantacija.

“Moram priznati da je Donorska mreža BiH u vrijeme pandemije bila znatno aktivnija na društvenim mrežama nego u periodu prije te je u posljednjih godinu dana potpisano više od hiljadu donorskih kartica online putem, a one su nakon toga građanima poslati poštom”, dodaje Resić.

Donorska mreža BiH u proteklih 20 godina preuzela je ulogu države koja je u tom pogledu, prema riječima naše sagovornice pasivna. Dok razvijene evropske zemlje ulažu značajna finansijska sredstva u ovakvu mrežu, u BiH ona još uvijek djeluje uglavnom na bazi volonterizma i entuzijazma zdravstvenih profesionalaca.

“Država je pasivna i očito joj nije prioritet zdravlje građana BiH, jer da je tako davnih dana bi se razvila transplantaciona medicina u našoj zemlji i ne bismo bili na dnu ljestvice po broju obavljenih transplantacija”, ukazuje Resić, istaknuvši da će u oktobru ove godine biti održana besplatna edukacija za bh. transplant-koordinatore i ljekare koju će provesti stručnjaci iz Španije, a koji su procese transplantacije poboljšali u 100 zemalja svijeta.

Tokom pandemije koronavirusa zdravstveni sistem svoje snage je usmjerio na liječenje pacijenata obiljelih od COVID-19, dok su građani koji čekaju na transplantaciju organa stavljeni u drugi plan. Resić je mišljenja da je sada potrebno ponovno pokrenuti proces kadaveričnih transplantacija jer pacijenti poduzimaju drastične korake, o kojima je govorio ranije Žuljević.

Prema najnovijim podacima koje je publikovao Senaid Trnavčević, doajen u transplantaciji bubrega u BiH, u Federaciji BiH u 2019. godini urađeno je 13 ovakvih zahvata, godinu kasnije su obavljene tri, dok je tokom ove izveden samo jedan o kojem smo pisali na samom početku. Kada je dalje riječ o Federaciji BiH, na listi čekanja na bubreg su 242 pacijenta, na jetru čeka 30, srce 12 i rožnice 40 osoba.