Danas se slave svetitelji koji su stradali u ime Hrista: Vjernici SPC treba da ispoštuju ovaj običaj

29.08.2024. | 08:18

Srpska pravoslavna crkva i njeni vjernici danas slave sljedeće svece i događaje hrišćanske vere – Nerukotvoreni Obraz Gospoda Isusa Hrista, Svetog Jevstatija- Drugog Arhiepiskopa srpskog, Prepodobnog Svetog Romana, Prepodobnog Rafaila Banatskog, Svetog mučenika Diomida, Prepodobnog Joakima Osogovskog i Svetog mučenika Stamata.

Sveti Jevstatije, Drugi Arhiepiskop srpski

Svetitelj Jevstatije II naslijedio je na arhiepiskopskom prestolu Sv. Jakova. Upravljao je Srpskom Crkvom od 1292. do 1309. godine. Jevstatije je bio strogi podvižnik i revnostan pastir u upravljanju crkvom. Za vrijeme arhiepiskopa Jevstatija II, kao i njegovih dvojice prethodnika, došlo je do naglog uspona i širenja srpske srednjovekovne države 1282. Osvojeno je Skoplje (gdje će se prenijeti prestonica Srbije), oba Pologa, Ovče Polje, Zletovo, Pijenac, Kičevo, Debar.

Na sjeveru je osvojeno Braničevo, Vidin (1290). Godine 1299. u Solunu je proslavljena i svadba kralja Milutina i Simonide, kćerke vizantijskog cara Andronika II. Osvojene zemlje na sjeveru od Ohrida, Štipa i Prilepa, date su srpskom kralju kao miraz. Srbija je bila jedna od najjačih i najbogatijih (srebrom, zlatom, hranom) zemalja Balkana i Evrope.

Za njegovo vrijeme Srpska Crkva se uvećala za tri episkopije: Zvečansku, Limsku i Skopsku. Obnovio je manastir Žiču koji je bio razoren u napadu Kumana. Poživevši bogougodno, mirno se upokojio u Gospodu 16. avgusta 1309. godine. Odmah po predstavljenju počeo je biti poštovan kao svetitelj. Crkva ga slavi 16. avgusta.

Veliki čudotvorac; svete mošti mu počivaju u manastiru svetog Romana, u lijepoj šumovitoj uvali na putu između Ražnja i Đunisa, na domaku Južne Morave. Živio i djelao na dvjesta godina prije Nemanjića. Veliki svetitelj i prosvetitelj toga Srpskoga kraja. Narod se kune u tom kraju: “Svetoga mi Romana”. I dan danji tamo se iscjeljuju teški bolesnici, naročito umobolnici i besomučnici. Manastir Sv. Romana kod Đunisa podigao je sveti knez Lazar.

Prepodobni Rafailo banatski

Rodom Srbin. Podvizavao se u manastiru Hilandaru. Ovaj manastir u to vrijeme imao je više svojih metoha po srpskim zemljama, među njima i jedan na području današnjeg Zrenjanina. U taj metoh je, po nekom manastirskom poslušanju, bratstvo Hilandara poslalo jeromonaha Rafaila. Tu Sveti Rafailo nastavi da živi strogi podvižnički život, i to ne samo u vršenju naloženog mu manastirskog poslušanja, nego i u svim bogougodnim podvizima monaškog života, osobito u podvigu molitve i posta.

Živio je u maloj kolibi napravljenoj od obične trske, u kojoj se mirno prestavio Gospodu. Njegove mošti projaviše se čudotvornim, zbog čega mnogi narod dolazi na njegov grob. Sveti Rafailo Banatski je živio u XVI i XVII vijeku.

Nerukotvorena ikona Gospoda Isusa Hrista

U ono vrijeme kada Gospod naš propovijedaše Jevanđelje i iscjeljivaše svaku bolest i svaki nedug na ljudima, bješe u gradu Edesi, na obali Eufrata rijeke, knez neki Avgar, sav prokažen gubom.On ču za Hrista, Iscelitelja od svake muke i bolesti, pa posla nekog živopisca Ananiju u Palestinu s pismom Hristu, u kome Avgar moljaše Gospoda da dođe u Edesu i da ga iscjeli od gube. U slučaju da Gospod ne mogadne doći, naredi knez Ananiji da živopiše lik Njegov i donese, vjerujući da će mu taj lik povratiti zdravlje.

Gospod odgovori, da ne može doći, jer se približavaše vrijeme Njegovog stradanja – uze ubrus, ubrisa Svoje lice, i na ubrusu upisa se savršeno prečisti lik Njegov. Taj ubrus predade Gospod Ananiji s porukom, da će se knez od njega iscjeliti, ali ne sasvim, zbog čega će On njemu docnije poslati poslanika, koji će zbrisati i ostatak bolesti njegove.

Primivši ubrus knez Avgar ga celiva, i guba spade sa svega njegova tijela, no ostade malo od nje na licu njegovom. Docnije apostol Tadej propovijedajući Jevanđelje dođe Avgaru, iscijeli ga potajno i krsti ga. Tada knez polupa idole, koji stajahu pred kapijom grada, i nad kapijom stavi onaj ubrus s likom Hristovim, naljepljen na drvo, uokviren u zlatan ram i okićen biserom. Još napisa knez ispod ikone na kapiji: “Hriste Bože, niko se ne će postidjeti, ko se u Tebe nada”.

Docnije, jedan od praunuka Avgarovih obnovi idolopoklonstvo. I episkop toga grada dođe noću i zazida onu ikonu nad kapijom. Vjekovi su od tada prošli. U vrijeme cara Justinijana napade Persijski car Hozroj na Edesu, i grad bješe u velikoj tjeskobi.

Desi se tada da episkop Edeski Evlavije imade viđenje Presvete Bogorodice, koja mu objavi tajnu o zazidanoj i zaboravljenoj ikoni. Ikona bi pronađena, i silom njenom vojska Persijska pobeđena.

Sveti mučenik Diomid

Ljekar iz Tarsa, od znamenita roda. Liječeći narod učio ga vjeri Hristovoj. Car Dioklecijan naredi te mu glavu odsjekoše u Nikeji 298 god. Oni koji mu odsjekoše glavu i doneše caru oslijepiše, a kada glavu vratiše k tijelu i pomoliše se, ozdraviše.

Podvizavao se u drugoj polovini XI vijeka u planini Osogovskoj na mjestu zvanom Sarandopor, u jednoj pećini. Na tome mjestu docnije podigne crkvu jedan drugi podvižnik, Teodor sa Ovčeg Polja, kome sjena snu javio sv. Joakim. Mnoga čudesa kroz vjekove događala su se od moštiju prep. Joakima, a i danas događaju.

Seljak, rodom od Volosa u Tesaliji. Kada neki nečovječni aga skupljaše od naroda carske danke, i veoma zlostavljaše narod, pođe Stamat s nekoliko drugova u Carigrad, da se tamo žale veziru. No svojim oštrim optužbama age Stamat se zamjeri velikašima sultanovim, i ovi ga uhapse.

Najprije ga htjedoše laskanjem poturčiti obećavajući mu bogatstvo, slavu i čest. Na to mučenik uzviknu: “moje bogatstvo, slava i čest, to je Hristos moj!” Tada ga Turci mučiše i najzad pred Svetom Sofijom posjekoše 1680 god. Tako se ovaj vojnik Hristov uvenča vijencem mučeničkim, prenosi Kurir.