Dijana, Miroslav i lješnici: To je carski biznis

03.10.2021. | 07:54

Nisu u Lijevču baš navikli da žena bude nosilac poljoprivrednog gazdinstva, ali priznaju da na jednu mladu damu nemaju prigovora. Uostalom, šta bi se i moglo prigovoriti Dijani Subotić koja je sa zvanjem magistra ekonomije zasukala rukave, podigla zasade lješnika i brendirala svoju „Carsku ljesku“.

Zasluge za lijepe i ušorene zasade u selu Krajišnik kraj Gradiške pripadaju i njenom suprugu Miroslavu s kojim radi rame uz rame, ali za naziv brenda, priznaje Dijana, nisu zaslužni ni jedno ni drugo.

„Danima smo suprug i ja smišljali kako da nazovemo naše lješnike i nikako da smislimo. Onda je, jednog dana, u sred tog razgovora, naš sedmogodišnji sin Uroš podigao pogled sa svojih igračaka i rekao: Mama, pa naši lješnici su najbolji, oni su kraljevski! To smo malo prilagodili i sad se „Carska ljeska“ prodaje u Krajiškoj kući u Banjaluci i Trebinju i Kući Lijevča i Potkozarja u Gradišci“, priča Dijana.

Zasad imaju 10 proizvoda i 14 različitih pakovanja, jer se trude da i taj segment bude drugačiji i prepoznatljiv, a planiraju i proširenje palete.

Ipak, do kvalitetnog proizvoda i brenda nije bilo tako lako stići. Lješnici su poznati po tome da prvi rod daju tek nakon šest-sedam godina, a priča – nema oko njih mnogo posla, baš i nije tačna, kaže Dijana.

„Najprije vam treba strpljenja, pa uporne borbe sa štetočinama, onda je tu i orezivanje i ono što je najvažnije – navodnjavanje. Lješnik bez vode ne može, jer mu se u tom slučaju neće razviti plod“, objašnjava Dijana.

A kad plod stigne, valja ga obrati, što je možda i najteži dio posla ako nemate mehanizaciju. Nema ni radne snage, jednostavno je ne možete naći, priznaje Dijana i uz osmijeh kaže da se onda računa na džoker – pozovi prijatelja.

„Ništa bez prijatelja. Miroslav je pozvao svoje drugare, pa se prije nekoliko dana kod nas okupilo 20 ljudi. I sve smo uspjeli da oberemo“, priča Dijana i dodaje da na 17 dunuma zemlje imaju 800 stabala lješnika od kojih je 400 u punom rodu.

Osim dobrog roda, u tim lješnicima ima još mnogo toga, otkriva Dijana. Oni su lijek za dušu i, uprkos velikom poslu, neka vrsta odmora i utočišta.

To je, ujedno, i jedan od glavnih argumenata kojim „pobija“ sve one koji su joj se čudili što kao mlada i obrazovana žena kopa kanale za navodnjavanje i bakće se sa rezidbom i branjem. A bilo ih je, ne krije Dijana, koja je, onako usput, uspjela da nađe način da „ućutka“ i najveće kritičare.

Kako? Pa, počela je da pravi torte i kolače. Sa lješnikom, naravno. Kad se ispostavilo da su odlični, krenula je i u prodaju svojih „carskih“ poslastica, a odnedavno i sa keteringom.

I sve to kod nje zvuči beskrajno lako. Zato se od srca nasmijala na konstataciju da bi bilo sjajno kad bi i svoju energiju nekako mogla da „upakuje“ i „proda“.

Priča je realizovana u sklopu promotivne akcije BL portala kojom predstavljamo male preduzetnike. Budite više od vijesti!