Episkop Sergije istakao: Јugoslavija pripada prošlosti, Srbija i prošlosti i budućnosti

30.11.2023. | 21:05

Јugoslavija pripada prošlosti, Srbija i prošlosti i budućnosti. Njena snaga su njeni građani, a njeno ime je postalo i ostalo sinonim neuništivog slobodarskog duha. U takvoj zemlji ima mjesta za sve, a budućnost joj možemo uskratiti samo mi ako ne budemo svjesni istorijskog trenutka u kojem živimo, istakao je episkop bihaćko-petrvački Sergije.

Tekst episkopa Sergija, objavljen na sajtu Eparhije, prenosimo u cijelosti:

Prvog decembarskog dana navršava se 105 godina otkako je regent Aleksandar Karađorđević (potonji jugoslovenski kralj-mučenik) proglasio prvu Јugoslaviju, pod nazivom Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca. Tada je, nakon nekoliko stoljeća razjedinjenosti, srpski narod konačno ujedinjen u okvire jedne slobodne države. I ne samo srpski, već i ostali narodi sa kojima smo vijekovima dijelili dobro i zlo, trpeći tuđinski jaram i čeznući za slobodom.

Nedugo nakon ustanovljenja Kraljevine SHS, ujedinjuju se srpske eparhije i formalno-pravno Srpska pravoslavna crkva doživaljava svoje ponovno ujedinjenje. Šesnaest godina nakon što je utemeljio državu, ubijen je kralj Aleksandar Karađorđević, ujedinitelj, a njegova državno-politička ostavština krenula je da se urušava, jer zemlja u kojoj je bilo mjesta za sve nije bila po mjeri onih koji su joj najmanje dali.

Početkom Drugog svjetskog rata zaplivali smo u krvi, doživjeli genocid, da bi se nakon stotina hiljada žrtava oslobodili tuđinskog jarma i ponovo obnovili istoimenu zemlju, ali bez Aleksandra i njegovih nasljednika.

U novoj Јugoslaviji Crkva je bila skrajnuta, ali postojeći na margini društvenog života čuvala je onaj, jedva vidljivi, plamičak istine Hristove, nadajući se da će se isti razbuktati, kad za to dođe čas. Ali, nije prošlo ni pola vijeka, a mi smo opet zaplivali u istoj krvi, a šest avnojevskih baklji istrgnute su iz snopa, da bi svjetlile svaka za sebe. I opet ubistva i progoni, Bljeskovi i Oluje, a potom opet Kosovo i seobe sa novim Čarnojevićima.

Kad je prestao zveket oružja, na temeljima novih grobova iznikle su nove države, a mi podijeljeni njima i u njima. Rascijepljeni podjelama, omeđeni mirnodoposkim rovovima mržnje, započeli smo novo trajanje, djelimično svjesni da smo sopstvenom krvlju opravdali tuđe interese.

Od nekadašnje Aleksandrove velike zemlje, široke za svačiju posebnost, sabijeni smo danas u državne torove, da iz njih prijetimo jedni drugima, da se i dalje ne razumijemo, jer onima koji su željeli kraj Јugoslavije bilo je dovoljno da posiju sjeme mržnje, a za ostalo smo se sami pobrinuli.

Spoljni rušitelji sa prikrivenim zadovoljstvom mirno posmatraju naša međunacionalna posrtanja, dok se i dalje, tobože, brinu za našu neizvjesnu budućnost. U tom procijepu mimikrije i stvarnosti, Srbija danas jedina stoji kao pijemont slobode, kao preostali nukleus Aleksandrovog plemenitog nauma, zato je i razdiru iznutra po želji onih spolja, da bismo se, dovijeka posvađani, iscrpljivali nepotrebnim sukobima. To je naš balkanski usud, koji naš život boji strahom i gorčinom.

Srbija zato ne bira samo na izborima, već bira svaki dan. Svaka njena odluka, iako triput mjerena, para mnoge inostrane oči i uši, jer otkud, za Boga miloga, pravo Srbiji da odlučuje o bilo čemu, već njena odluka, izgleda, treba da bude samo slijepi pristanak na tuđe odluke kao svoje.

U tom neprihvatanju zamišljenih koncepata, Srbija još postoji na mapi dostojanstva, svjesna da ako izgubi pravo na svoj glas i stav – izgubiće sebe. Onda će je tek gaziti, nametati joj sve teže i teže zahtjeve, dok je potpuno ne obesmisle, ne samo kao državu, već kao ideju začetu u mislima svetorodnih Nemanjića.

 

Јugoslavija pripada prošlosti, Srbija i prošlosti i budućnosti. Njena snaga su njeni građani, a njeno ime je postalo i ostalo sinonim neuništivog slobodarskog duha. U takvoj zemlji ima mjesta za sve, a budućnost joj možemo uskratiti samo mi ako ne budemo svjesni istorijskog trenutka u kojem živimo.

Pomozimo Srbiji poštenim radom, dobronamjernim postupcima, iskrenom ljubavlju, ali i žrtvom ako to od nas bude traženo. Nemojmo je trovati beznađem, besmislom i očajanjem, zato što to nije ni hrišćanski ni srpski. Dajmo joj sebe, da bi ona bila i ostala ono što jeste i što treba biti – majka svim Srbima, majka svim njenim građanima, njenim sinovima i kćerima. Јer, Srbija nije samo država, već ideja od koje ne smijemo odustati, nikada i ni po koju cijenu!