I kamen bi zaplakao! Emotivna posveta drugarice preminule Džejle: Dok god živim ja, živiš i ti

17.10.2024. | 08:23

Niko ne može da se pomiri sa smrću šesnaestogodišnje Džejle Drapić iz Sarajeva, koja je preminula uslijed komplikacija nakon stomatološkog zahvata.

Roditelji i porodica neutješni, kao i prijatelji, ali i oni koji je nisu poznavali.

Na društvenim mrežama Džejlini prijatelji dijele emotivne objave posvećene njoj, a jedna od takvih, ona od njene drugarice iz razreda tjera suze na oči.

Na TikToku je, uz pjesmu Al'dina “I sad me po tebi poznaju”, podijelila emotivne trenutke i sjećanja na Džejlu, a njenu objavu prenosimo u cijelosti:

– “Ružo moja, kada bih im pričala o tebi, djelovalo bi nestvarno, baš kao što si bila ti… Nestvarno lijepa i stvorena da budeš prvi primjer oličenja ljepote i ljubavi. Uvijek si blistala, Vilo moja, čak i više od bilo koje zvijezde na nebu.

Lako si bila najsjajnija u moru istih, vratila si se gore… Sa željom da nam pokažeš koliko je nebo sa tobom sjajnije. I dalje u prolazu čujem tvoj šaljivi kikot na svakom našem uglu, tamo gdje smo nekada zajedno tražile mir. Tvoj lik vidim posvuda, ali ne mogu niti da te dodirnem, niti da te dozovem. Na svakom mjestu gdje si ikada bila ostavila si svoj trag… Nebo si nam obojila svojim plavim očima, u kojima bi se čak i more utopilo.

Ostavila nas zaslijepljene sjajem tvog osmijeha, i naprosto se izgubila u svijetu. Nebo je bogatije za još jednu zvijezdu, a zemlja za još jednu najdivniju ružu.

Često te sanjam, gledam te dugo, onim skamenjenim pogledom, onako… S divljenjem, koliko si svakog puta sve više i više lijepa. Sve dok tvoj odraz u mojim očima ne zatreperi, dok ogromna rijeka ne stane u samo jednu kap i ne padne prva pratiteljica te najčišće duše, sa najhladnijim tragom koji se lagano spušta obrazom…

Tada mi se izgubiš iznenada i vratiš se opet s vremena na vrijeme, kao da mi daješ znak da ne trebam biti zabrinuta i da si na sigurnom. Ni sama mi ne bi vjerovala kada bih ti rekla koliko puta pogledam iza sebe, i ponadam se da ćeš se jednog trena pojaviti… Fališ mi… da ti ispričam koliko je praznine nastanilo duge hodnike škole kojom si nekada, onako bezbrižno i dječasto trčala na čas. Fali mi da dijelimo isti dim cigarete, da se stalno kikotamo na naše interne fore (koje smo uzjedan pogled razumjele samo mi), da jedna drugoj kroz suze ispričamo ono što riječima nismo mogle, i nakon svega da se opet, onako najglasnije nasmijemo jedna drugoj i nastavimo dalje. Fališ mi, Mila moja, za sve što dolazi…

Zamolit ću da me vidiš odozgo, i da svaku noć čuješ kroz molitve koliko si mi značila. Dok god živim ja živiš i ti, Ružo moja!

Vidimo se uskoro, Mila moja, negdje gdje ćemo obje imati mir koji smo tražile. Volim te, Dželo moja.”