Imaju jedno drugo i to im je dovoljno: Višnja i Siniša su jedini stanovnici sela, kuću kupili za 1.500 evra

24.04.2024. | 11:10

Na lijevoj obali rijeke Jerme, 18 kilometara od Pirota, u jugoistočnom dijelu Pirotske kotline smješteno je selo Sukovo.

Leži na nekoliko brežuljaka, a tu se ušuškao i zaseok Čelanovci, koji broji samo dva stanovnika! Siniša i Višnja Janković napustili su užurban život u gradu i nastanili su se upravo ovde. Okruženi su bogatom prirodom, hrastovim šumama, a ima i divljih voćki za slatko i rakiju!

Mi smo gore posljednja kuća i bukvalno nemamo ni put, tu živimo. Trenutno smo jedini stanovnici gore, doduše ima nekih što povremeno dolaze – počinje priču Siniša Janković (39), rodom iz Zrenjanina.

Živio je u Pančevu, oduvijek je maštao o životu na selu i taj san konačno je dosanjao prije nešto više od godinu dana. Zahvaljujući životu na selu, upoznao je i sadašnju ženu Višnju (31) iz Šapca, s kojom se nedavno vjenčao u manastiru Sukovo. Upravo zahvaljujući slučajnom dolasku u taj manastir početkom pandemije kovida 19, kupio je kuću na selu.

Moja drugarica je tokom korone radila u manastiru Sukovo, zvali su me da dođem da pomažem u štali. Nećkao sam se, tada sam živio u Pančevu, imao sam i tad neke koze. Uvijek sam težio da živim što prirodnije, pa makar i u gradu. Međutim, vuklo me je to, ja to zovem zov divljine, vuklo me je da napustim grad i da živim negde u planini, u selu, od svog rada, stoke, mirnim životom – priseća se Siniša.

Presijekao je, prodao je koze i otišao u manastir Sukovo sa dvije torbe. Bio je vrijedan, pošten, neki su to primijetili, pa su ga zvali i za druge poslove. Slučajno je našao jednu kuću u brdu, vlasnik je preminuo. Poslije nešto duže od mjesec dana rada, vraća se u Pančevo.

Poslije Božića su me zvali vlasnici te kuće, tj. nasljednici, i pitali da li ja to želim da kupim. Rekao sam da novca nemam, da imam možda nekih 500 evra ušteđevine. Oni su rekli: “Nema problema, nije bitno, ne trebaju ti pare, samo dođi da živiš, sređuj, radi, platićeš kad budeš imao.” Rekao sam majci i očuhu da sam našao kuću tamo da kupim, prvo su mi se smijali, poslije je majka rekla da idem i da će mi pomoći koliko budu mogli – priča sagovornik.

Napravio je ugovor s prodavcima, dali su mu kuću na rate, te ga je kuća sa kompletnim imanjem, njivom i dijelom šume i šljivarom koštalo svega 1.500 evra. Kuća je bila u lošem stanju, nije bilo kupatila, bilo je struje i voda izvorska. Put nam je katastrofa, jednom je toliko snijeg zavejao da 10 dana nisam mogao da siđem do sela u nabavku, sva sreća imao sam nešto brašna, masti i nešto krompira i slanine – prisjeća se Siniša.

U početku je ostajao po nekoliko mjeseci samo, a onda je pretprošle godine upoznao Višnju na Fejsbuku. Rodila se ljubav, te su on i Višnja 25. februara prošle godine spakovali sve što su imali u dva automobila i sa 1.000 evra u džepu krenuli u neki novi život.

Čovjek mora da je rješen i spreman na takav život. To nije mali korak. Imamo 25 koza, jednu junicu, zečeve, dva praseta rase moravka, kokoške, imamo jaja domaća… Sve sami proizvodimo. Višnja pravi domaći kvasac, kiselo mlijeko, sir, imali smo lijepu baštu prošle godine, luka, krompira, čuvamo stara semena. Proizvodimo zdravu organsku hranu, voće, povrće, prerađevine, slatko od divljih kupina, čak i ljubičice. Beremo gljive, skupljamo vrganje, sušimo ih, skupljamo ljekovite biljke i prodajemo, a bavimo se i stočarstvom i poljoprivredom. Sve što nam pretekne prodajemo, a već imamo i stalne mušterije. Uporedo ja idem da radim u manastiru da pomažem bratiji – ističe naš sagovornik:

Moj je predlog da čovjek dođe i da proba, a kad proba, to će mu ući pod kožu. Svi smo mi nekada živjeli ovako, ali se to s vremenom zagubilo. Došlo je vrijeme da je to kod mnogih ljudi počelo da se budi, jer je u gradovima postalo tijesno. Poenta je da se čovjek vrati prirodi i da otkrije koje su prave vrijednosti življenja.

Višnja i Siniša su srećni, ništa im kažu ne treba sem, eto, da se sredi taj put do njihove kuće, piše Kurir.