Imala dvije teške operacije istovremeno: Život dugujem sinu Bogdanu i ljekarima

01.01.2021. | 19:56

Kad vidim kako naš Bogdan iz dana u dan raste i smije se, pomislim kako su se isplatile sve muke koje su nas zadesile u februaru 2020. godine. Za ovako prekrasno dijete, koje mi je u jednu ruku spasilo život, ponovno bih prošla istu stvar.

Ovim riječima započinje svoju priču tridesetsedmogodišnja Sanja Šuman iz Kozarske Dubice, kojoj je krajem februara tim ljekara Univerzitetskog kliničkog centra (UKC) Republike Srpske, uz pomoć jednog od najeminentnijih neurohirurga iz Srbije Miloja Joksimovića, u isto vrijeme uspješno uradio carski rez i operaciju glave.

Naime, Sanji je u devetom mjesecu trudnoće dijagnostikovana aneurizma arterije na krvnom sudu u mozgu, koja je izazvala teško krvarenje, zbog čega su hitno istovremeno izvedene dvije vrlo složene i zahtjevne operacije.

Poslije deset mjeseci ova hrabra majka prisjetila se za Glas Srpske tog 25. februara, dana neizvjesnosti, ali i sreće zbog rođenja zdravog sina.

“Do tog dana, kada je na svijet došao naš Bogdan, osjećala sam se sasvim normalno. Trudnoća je bila u najboljem redu. Od termina za carski rez, koji je svakako bio planiran, jer je beba bila drugačije okrenuta, dijelilo me samo nekoliko dana. Sve je bilo kako treba do večeri kada me jako zaboljela glava. Odmah sam otišla ljekaru, najviše zbog bebe, ne sluteći šta se dešava”, kazala je Sanja.

Doktorica koja ju je to veče primila u gradiškoj bolnici odmah je, kaže Sanja, primijetila krvarenje u glavi. Ne čekajući da svane, istog momenta zakazana je hitna operacija u UKC-u RS.

“Tu nastaje prekid filma, sjećam se samo jednog momenta u bolnici u Gradišci. Bila sam u komi. Nakon što sam se probudila, u glavi je vladala konfuzija”, istakla je Sanja.

Uopšte nije znala šta se dešavalo, osim da je, kako kaže, imala carski rez.

“Sve se izdešavalo u roku od nekoliko časova, a um mi se razbistrio tek po izlasku iz bolnice. Nešto manje od 14 dana, koliko smo bili u bolnici, vjerovala sam da sam rodila djevojčicu, iako smo za dječaka, prije nego što će se sve to izdešavati, već odabrali ime Bogdan. Tek sam dva dana pred izlazak iz bolnice, kad mi je suprug donio fotografije bebe, polako počela dolaziti sebi. Sanjala sam katastrofalne snove”, prisjetila se Sanja tih teških dana.

Ponosna majka kaže da se uz kćerke Miu i Anju i sina Bogdana brzo oporavila od veoma složenih operacija, jer se uz njihove dogodovštine sve prepreke lako preskaču.

“Bogdan odlično napreduje, dobro jede i spava. Sada je u fazi kada počinje da izgovara riječi mama, tata, baba… Sve mu je zanimljivo. Sestrice ga naprosto obožavaju, ali i on njih. Ako minut nisu zajedno, Bogdan ih odmah očicama traži gdje su se sakrile”, ponosno priča Sanja.

Dodaje da pored kćerki, koje imaju osam i deset godina, pažnja Bogdanu ni ujednom momentu ne smije da fali.

“Bogdan je veoma vesela i živahna beba, kojoj dugujem život, jer da nisam bila pred porodom, ljekari ne bi munjevito reagovali i podvrgli me u tako kratkom roku svim mogućim pretragama. Takođe, ljekarima koji su me operisali dugujem veliku zahvalnost jer su uradili praktično nemoguće spasivši mi život”, kazala je Sanja, koja je tri mjeseca nakon te februarske noći stala na svoje noge i preuzela svu brigu o Bogdanu.

Sada se, ističe, osjeća dobro, kao da se ništa nije ni desilo, samo tu i tamo osjeti pokoju glavobolju, ali, kako kaže, ništa strašno.

“Oporavak teče kako treba, pokazale su to i sve dosadašnje kontrole. Glavobolje nisu strašne, a ni česte. Kažu ljekari da je to sasvim normalno za moje stanje”, ispričala je Sanja.

Dane zbog situacije sa virusom korona uglavnom provodi sa djecom u kući, dok o novoj trudnoći i ne razmišlja.

“Iskreno, ne bih se usudila, jeste da to nema veze sa prethodnim slučajem, ali jednostavno trauma je učinila svoje, a i godine mi to baš više ne dozvoljavaju”, rekla je Sanja, kojoj su najveća podrška suprug Duško i majka, jer prva tri mjeseca nije mogla da se kreće, a i danas su tu kad god zatreba.

Suprug Duško ni sada, nakon deset mjeseci, nije smogao snage da priča o onom što je njegova porodica preživjela.

“I sad kad se sjetim toga, uhvati me neki grč. Riječ ne mogu da izustim, kad se sjetim da sam u jednom momentu mogao da ostanem bez Sanje i Bogdana”, kazao je Duško za kraj i dodao da bez njih ne može dan da zamisli.

Ponos

Sanja je veoma ponosna na svoje djevojčice, koje, kako kaže, iako male, u teškim danima nisu oklijevale da zamijene mamu gdje god to mogu.

“One su znale da se nešto dešava, ali nisu htjele mnogo da ispituju, osim što su me po izlasku iz bolnice pitale zašto mi je glava zamotana. Iako sam znala da mnogo toga razumiju, majčinski instinkt mi nije dozvolio da im kažem istinu, pa sam rekla sam pala i povrijedila glavu. Sve su to junački podnijele”, ispričala je Sanja, dodavši da su njene djevojčice preko noći odrasle.