Jelenko je 18 godina čekao na bubreg: Teška je borba sa dijalizom

02.04.2023. | 07:40

Mlad si, ne odlaziš doktoru, jer misliš –  zdrav si. A onda, kao iz vedra neba, dođe do baš visokog pritiska i saznaš da moraš na dijalizu, priča za BL portal Jelenko Vasiljević iz Kotor Varoša koji je prije dvije godine dobio bubreg u Italiji, a time i novi život.  Njegova borba trajala je 17 i po godina, ali se isplatila.

Sa bolešću je počeo da se bori 2003. godine, kao mladi suprug i otac jednogodišnjeg djeteta. Svaki dan se, kaže, pitao jedno te isto – zašto baš meni to da se desi.

“Bilo je teško sve to podnijeti, pa i danas mi je teško kad o tome mislim. Dotad sam bio potpun zdrav, ni zub kvaran imao nisam, a kamoli nešto drugo. Radio sam teže fizičke poslove, a tokom bolesti morao sam, uprkos svemu, raditi još više, jer je trebalo platiti od nečeg liječenje i hraniti porodicu”, prisjeća se Jelenko.

Kada mu je saopšteno da će morati na dijalizu, bio je potpuno izgubljen, a o toj bolesti i svemu što će morati da prođe skoro ništa nije ni znao.

,,Spustili su me na dijalizu. Kako da ne budem izgubljen, kad sam neupućen. Onda sam pokušao sa suprugom i majkom da obavimo transplataciju u Beogradu, ali nikad me nisu pozvali. Uspio sam nakon skoro 18 godina, uradio transplataciju u Italiji i danas sam, mogu reći, zdrav čovjek, iako ima posljedica dugog čekanja na bubreg”, objašnjava Jelenko za BL portal.

Sad se sa gorkim ukusom sjeća bezbroj dijaliza, bodenja svaki drugi dan i boravka u bolnici od po četiri i po sata. A to su samo djelići ove teške bolesti.

“Pritom, znalo se desiti da ti pred očima umre pacijent, dok si pored njega na dijalizi. Traume su to, a takav se vraćaš kući. Ima ljudi koji to psihički ne mogu podnijeti i brzo odu. Kad si na dijalizi, dobrim dijelom moraš trpjeti žeđ, a ograničena je i ishrana. Treba na skoro svakoj dijalizi da izgubiš u prosjeku četiri kilograma, tačnije tečnost. Bude i grčeva, kolabiranja, ma svega“, prisjeća se Jelenko i dodaje da bi taj period opisao kao život na aparatima.

Od otkrivanja bolesti, njegova želja za novim, zdravim bubregom nije prestajala, stalno se raspitivao i igrom slučaja upoznao čovjeka iz njegovog mjesta koji živi u Italiji. Nije ni slutio da će mu on pomoći i uputiti ga na transplantaciju.

“Odlazio sam o svom trošku na preglede i ranije u Italiju, stavljen sam na listu, a onda se ovdje desio neki problem oko administracije za transplantacije i sve je zaustavljeno. Međutim, to se mijenja i tokom 2020. godine ponovo odlazim na preglede, nakon čega sam pozvan da dođem na transplantaciju“, priča Jelenko i dodaje da nije imao vremena da previše razmišlja hoće li preživjeti. Samo je znao da mu je dijalize ,,preko glave“.

Možda zvuči banalno, kaže sada Janko sa osmijehom, ali konačno može da se napije vode do mile volje i da se najede paradajza, koji mu je godinama bio zabranjen.

Zato onima koji se sada bore na dijalizi, poručuje da ne odustaju, ali i da hitno pokrenu postupak traženja mogućnosti za transplantaciju. Sad to, kaže, ide lakše, jer je taj zahvat dostupan u inostranstvu i to na račun Fonda zdravstvenog osiguranja Republike Srpske.

Kako do transplantacije?

Predsjednik Udruženja dijaliziranih, transplantiranih i hroničnih bubrežnih bolesnika Republike Srpske, Aleksandar Radun, za BL portal kaže da je Jelenkova borba skoro pa identična njegovoj, da danas svi oboljeli imaju invalidninu, ali i veće mogućnosti za transplantaciju.

“Bitno je da ti i na dijalizi neko kaže ima života, spasavaj se, idi na transplantaciju, ali kod nas to ne ide tako. Kod nas se pacijenti upoznaju i razmjenjuju iskustva, savjete, a preko udruženja radimo sve što je u našoj moći da poboljšamo položaj svih oboljelih. Ljudi o bolesti mnogo ne znaju, pa pitaju – ide li na bolje, a nema bolje bez transplantacije. Kod nas je umrlo 4.000 ljudi od 2000. godine, a godišnje umire između 150 do 200 ljudi na dijalizi. Ranije, bubreg niko nije ni čekao, nemaš pare za to, nemaš od koga uzeti bubreg, nema lista. Sad je konačno to uređeno, a u neka ranija vremena nismo imali ni pravu informaciju“, priča Radun i priznaje da u donorske kartice ne vjeruje mnogo i da će teško zaživjeti, zbog kompleksnosti na nivou države.

Radun kaže da transplantacija bubrega u Univerzitetskom kliničkom centru Republike Srpske nije rađena skoro četiri godine, kao i da su se radile samo operacije ako imate živog donora.

,,Što je najgore, ni u Srbiji nije mnogo bolje, kadeverična transplantacija se ne radi. Tako da naši ljudi najčešće odlaze u Minsk“, kaže Radun.

S druge strane, u Ministarstvu zdravlja i socijalne zaštite Republike Srpske tvrde da se transplantacije bubrega sa živog donora rade u Univerzitetskom kliničkom centru Republike Srpske, kao i da su kroz dva zakona prije 13 godina uspjeli da urede ovu oblast.

“Za uspješno provođenje kadaverične transplantacije, odnosno transplantacije kod koje se uzima ljudski organ od umrlog davaoca, potrebno je ispuniti i neke druge uslove, s obzirom na to da je riječ o zahtjevnom i kompleksnom sistemu upravljanja transplantacijskim programom“, napominju u Ministarstvu.

Iz Donorske mreže BiH za BL portal kažu da zagovaraju i šalju donorske kartice i građanima iz Republike Srpske, kada to zatraže.