Kako je fotografija ukradena od Banjalučanke osvojila prvo mjesto na takmičenju u Las Vegasu

25.10.2020. | 07:52

Fotografkinja Tea Jagodić, rodom iz Banjaluke, već godinama kroz svoje umjetničke radove obrađuje ženske teme i položaj žena u društvu.

Ona je ispričala negativno iskustvo koje je doživjela kada je riječ o kršenju autorskih prava.

Nije rijedak slučaj da se u poslu dešava da neko drugi “ubire plodove” vašeg rada, pa je tako svoje negativno iskustvo s nama podijelila ova mlada i talentovana Banjalučanka. Naime, njenu fotografiju iz februara ove godine jedna od korisnica Instagrama kopirala je i zahvaljujući toj fotografiji osvojila prvo mjesto na prestižnom američkom takmičenju WPPI u Las Vegasu.

“‘WPPI awards’ je takmičenje u Americi u okviru kojeg se održavaju i fototakmičenja po kategorijama, ali i kongresi i držanje govora najboljih fotografa i umjetnika svijeta u toj branši koji tu osvoje neke titule. U mom slučaju, zajednica na internetu, pogotovo Instagramu se pokazala kao divna stvar jer nisam to vidjela ja, nego mi je dojavljeno s nekoliko strana šta se dešava. Odmah sam reagovala koliko sam mogla, možda i previse grubo u afektu što je normalno u ovoj situaciji, a to je da sam javno prozvala autorku plagijata, objavila šta se dešava jer želim da se o tome priča”, kaže Jagodić za Klix.ba.

Nakon toga, odmah je, kako kaže, poslala e-mail WPPI timu s dokazima i objašnjenjem i jako brzo su joj javili da se autorka sama diskvalifikovala, a nagrada joj je povučena.

“Njen prvi i jedini odgovor na moje objave i silne poruke mojih prijatelja jeste da nije tako mislila, da sam joj bila inspiracija, ali je htjela da dočara neki težak životni period na svoj način i ispalo je kako je ispalo. Kratko i jasno sam joj rekla da na patetiku u ovom slučaju ne reagujem i da koristi svoju bol za stvaranje, a ne tuđi. Nije odgovorila i zaključala je sve profile kako je moji pratioci više ne bi zatrpavali komentarima i porukama. Takođe je obrisala značku nagrade sa svog Instagrama. Između ostalog, sama se diskvalifikovala jer sam joj otvoreno rekla da se naredni put čujemo preko advokata”, priča nam Jagodić.

Svjesna je, kaže, da se autorska prava, pogotovo kreativaca, jako malo poštuju te da o tome treba podizati svijest, kako se drugima ne bi desilo isto što i njoj.

“Mnogo me boli kada vidim da se slične stvari dešavaju nekim mojim kolegama, a oni ćute iz nekog razloga, umjesto da se digne glas, da se udružimo i pokušamo napraviti nešto. Za našu zemlju bar znam da ako, naprimjer, neko objavi fotografiju u novinama bez potpisa autora ili uzme bez upita, nema osnova za tužbu, dok je u susjednoj Srbiji to riješeno i sporovi se dobijaju u korist autora skoro pa svaki put, šta god da je u pitanju. Čak su mi se javljali ljudi iz Hrvatske da su dobijali sporove s Amerikom za slične krađe”, govori Jagodić.

No, zaključuje kako se u vezi ove problematike u našoj zemlji nažalost ne može postići mnogo toga.

“Pored toliko nepravde i rupa u zakonu, imam osjećaj da i ako pravno zaštitimo naša djela, opeće se naći neka rupa i u nekim situacijama nam ni to ne bi pomoglo. Voljela bih da griješim”, kaže Jagodić.

Smatra kako svi moraju biti upućeni u svoja prava, u zaštitu svojih djela kao i sa sistemom po kojem to funkcioniše u inostranstvu.

“Zbog ekspanzije interneta, jako često ćemo imati više krađa i problema sa strancima nego s ljudima iz unutrašnjosti. No, nažalost toga se najčešće sjetimo kada je kasno ili kada se tek nešto desi, kao meni sada. Krađa po internetu je bilo i biće sve više, dešava mi se to godinama. Koliko god neke stvari zvučale sulude ili nerealne, vrijedi pokušati, biće nam žao poslije što nismo preduzeli baš ništa. Nadam se da će moje iskustvo nekoga natjerati na razmišljanje, da preduzme nešto i prije nego se neka šteta učini jer nikad nije bilo lakše prekopirati ili ukrasti nešto kao što je to danas”, ističe Banjalučanka.

Kada je počela 2009. godine, njena prava ljubav je od prvog dana bio program Fotošop.

“On mi je pokazao koliko mogućnosti postoji da nešto iz svoje glave i mašte pretočim u realnost s raznim alatima i opcijama, dok je fotoaparat tu bio samo kao sredstvo i pravljenje ‘dijelova’ za fotomontažu, ali opet jako bitan dio procesa, fotografisati nešto kako treba i tačno iz ugla koji je potreban, tačno toliko puta”, pojašnjava Jagodić.

Sjeća se, dodaje, trenutka kada je shvatila da bi se ozbilnije mogla početi baviti fotografijom…

“To je bio dan kada sam počela da planiram davanje otkaza u firmi u kojoj sam tada radila kao grafički dizajner. Tada sam shvatila i da nikako nisam kancelarijski tip u tom smislu i da moram da se vratim freelance poslu i posvetim radovima najviše što mogu inače ću potpuno da potonem. I tako je sve krenulo”, prisjetila se Jagodić, zaključivši da je to bila ispravna odluka.