Malena Marija naučila lekciju i odrasle: Željela je biti Elza, ali kosu je donirala bolesnim drugarima

29.04.2024. | 09:41

Da nečije malo zaista nekome znači mnogo, kao i da se saosjećajnost uči još u ranim godinama djetinjstva, pokazuje svojim primjerom Marija Moravac, učenica trećeg razreda Osnovne škole “Branko Ćopić” iz Prnjavora, koja je svoju dugu smeđu kosu ošišala i donirala mališanima koji su oboljeli od malignih bolesti.

Za ovaj humani gest devetogodišnja Marija se odlučila nakon što je i njen drugar iz razreda Gojko Simić prošle godine donirao svoju kosu, o čemu se “Nezavisne novine” ranije pisale.

Nevena Radmilović, učiteljica ovih humanih učenika, kaže za “Nezavisne novine” da su svi u školi ponosni na Mariju, koja je nakon svog drugara pokazala koliko je važno biti podrška drugima, pogotovo vršnjacima koji biju teške životne bitke.

“Ponosna sam i srećna, i očekujem da će biti još učenika i učenica koji će donirati svoju kosu, jer smo nedavno na časovima razgovarali o tome koliko je to značajno. Marija je imala zaista dugu i kvalitetnu gustu kosu i sama je rekla, nakon što se Gojko ošišao, da i ona planira isto da uradi. Mi na časovima često govorimo o značaju doniranja kose, kad god je prilika, neka humanitarna akcija ili neki međunarodni datum, uvijek se skreće pažnja na djecu oboljelu od malignih bolesti”, priča učiteljica Nevena.

Za Mariju kaže da je jedna maštovita, razigrana i osjećajna djevojčica i da nije iznenađena što je odlučila da kosu donira Udruženju roditelja djece oboljele od malignih bolesti “Iskra” u Banjaluci.

“Voli mnogo da crta i ima neki svoj svijet mašte, što je sigurno još jedan podsticaj za humanost i način kako da pokaže svoju emociju. Ona je stvarno dobra drugarica, a mislim da će i nakon njenog gesta biti još djevojčica koje će donirati kosu, jer imamo mnogo učenica koje imaju dugu kosu”, rekla je Radmilovićeva uz osmijeh i dodala da su Marija i Gojko svojim primjerom pokazali da nikada nije prerano za humani gest.

Napominje da je ona u svojoj 18 godina dugoj karijeri u prosvjeti imala sreću da ima brojne humane đake, ali da je ovo prvi put da u jednom razredu ima dvoje učenika koji su donirali kosu.

“Uvijek je bilo generacija koje su činile humane stvari, kao što smo u oktobru prošle godine prikupljali hranu za pomoć ugroženim porodicama. Većina djece ima osjećaj za humanost, samo je treba dalje njegovati, jer svako dijete dok je malo ima osjećaje za druge, a sve zavisi od toga koliko to podstičemo, hvalimo i podržavamo, što im je vjetar u leđa da nastave i poslije to da rade”, smatra Radmilovićeva.

Nikolina Moravac, majka devetogodišnje Marije, kaže za “Nezavisne novine” da je ponosna na svoju kćerku, koja je strpljivo čekala da joj kosa naraste do željene dužine.

“Kada mi je prvi put rekla da planira da donira kosu, iznenadila me, jer je dugo puštala kosu i govorila da želi biti kao Elza. Međutim, već odavno je izrazila želju da donira kosu i raspitali smo se koja je dužina poželjna. Za djevojčice je to od 25 do 26 centimetara, a inače je za ostale 30 centimetara. Marija je izrazila želju da to bude baš 30 centimetara, ali da i njoj ostane neka lijepa frizura”, priča ponosna majka i dodaje da Marija cijeli dan nakon doniranja kose nije skidala osmijeh sa lica.

“Nije joj žao kose, i kada smo odnijeli kosu da doniramo, bila je presrećna. Nakon što je njen drugar donirao kosu, i ona je nas stalno požurivala, ali smo čekali da naraste do te dužine, da može da donira 30 centimetara. Odmah je rekla da planira ponovo da donira kosu, čim naraste do potrebne dužine”, kaže ona.

Da je ovaj čin djevojčice Marije Moravac iz Prnjavora predivan i human gest saglasan je i Milan Berić, predsjednik Udruženja roditelja djece oboljele od malignih bolesti “Iskra”, koji za “Nezavisne novine” kaže da su se navikli na ovakve postupke i da, srećom, mnogi imaju osjećaj i potrebu da doniraju kosu onima kojima je najpotrebnija, a da to često prođe i nezapaženo od medija.

“To je proces koji traje godinama i ovi postupci mnogo znače, pogotovo djevojčicama koje su za vrijeme liječenja ostale bez kose. Zato je doniranje kose jedna lijepa odlika i znači mnogo djeci, ali i odraslima. Lijepo je kada se djeca tako mlada nauče humanosti i to je jedan veliki uspjeh i roditelja, učitelja, nastavnika, ali i čitavog društva. Kada djeci usadite humanost od malih nogu, to je zaista pohvalno. Mi u Banjaluci nemamo priliku da radimo perike, nema zainteresovanosti za vlasuljarske radnje, pa svu kosu šaljemo u Sarajevo, Udruženju ‘Srce za djecu oboljelu od raka’, sa kojima skupa učestvujemo u pravljenju perika da bi se olakšao period dok ne naraste prirodna kosa oboljelim od malignih bolesti”, kazao je Berić.