Najmlađa žrtva imala 4 dana: Služen parastos srpskim žrtvama ustaškog zločina u Doboju
17.03.2024. | 13:06U dobojskom naselju Stanovi danas je služen parastos povodom 79 godina od ustaškog zločina nad 30 srpskih mještana, među kojima je bilo 12 djece, a najmlađa žrtva je imala samo četiri dana.
U ovom zločinu poznatom kao “krvavo proljeće” 20. marta 1945. godine ustaše iz naselja Prisade i okolnih sela ubile su, a potom zapalile 30 mještana Stanova.
Parastos je služen pored spomenika stradalima kod Crkve Rođenja Svetog Jovana Krstitelja u Stanovima.
O ovom zločinu ostao je zapis Živka Đedovca na osnovu svjedočenja šestogodišnje djevojčice Nevenke Aladžić, jedine koja je preživjela masakr tog 20. marta 1945. godine, u kojem je izgubila majku Stanu /31/, brata Boška /9/ i sestru Maricu /12/.
Prema njenom svjedočenju, zločinci su u podrumu kuće Nikole Bjelobabe odvojili djecu od žena. Žene su strijeljane na obližnjoj njivi Marka Kuzmića, a djeci je naređeno da legnu na leđa nakon čega su usmrćena rafalima.
Nakon što su zaustavljene u krvavom piru, ustaške jedinice su se povukle iz sela, a Nevenkin otac Stanko je zajedno sa drugim mještanima sa tri lokacije pokupio ostatke zapaljenih tijela svojih najmilijih, koji su potom sahranjeni u nekoliko zajedničkih grobnica na lokalnom groblju.
Čedomiru Kuzmiću /73/ su tog dana ubijena tri brata – Boro koji je imao tri godine, Čedomir devet /po kojem je on kasnije i dobio ime/ i LJubomir 13, te šesnaestogodišnja sestra LJubica, a majka je preživela jer je bila u susjednom mjestu Bukovica Velika.
Branko Šarčević kaže da je krvavi pir ustaša i lokalnih pomagača krenuo redom, od kuće Božičkovića do zaseoka Brezik, a sve što su zatekli živo zarobili su, strijeljali i zapalili.
Tom prilikom stradale su i cijele porodice Božičković, Aladžić, Kuzmić, Šarčević, Stanković i Zečević.
On je naveo da mu je 1942. godine u zaseoku Porin ubijen stric koji je zajedno sa dvojicom komšija odveden u šumu u zaselak Porin, gdje su strijeljani.
Slavko Božičković /80/ rekao je da o ovom događaju zna na osnovu priča oca Cvijana i komšija koji su bijegom u šume uspjeli preživjeti stradanja, ali, nažalost, ne i članovi njihovih porodica.
“Neki Kuzmić Marko imo je sreću da je zajedno sa ženom otišao kod familije u Bukovicu, a djeca koja su tu ostala odvedena su u kuću Bjelobabe i tu su ih pobili i zapalili”, naveo je Božičković.
On kaže da počinjeni zločin, čija je surovost posebno ispoljena na nedužnoj djeci, i danas izaziva ružan osjećaj, ali da se s tim mora živjeti.
