Nakon izložbe u Banjaluci: Protojerej stavrofor Bilbija “otvorio” dušu

29.04.2023. | 08:03

Naziv izložbe nastao je od naziva moje prve izložbe u Holandiji, sada ima već 20 godina od tog događaja, a pošto je sama postavka izložena u Banskom dvoru obuhvata preko 50 godina mog umjetničkog rada, najlakše je bilo to sažeti u tom dualitetu odnosa sadržanom u krajnje jednostavnoj, ali i krajnje simboličnoj definiciji “Bog i čovjek”.

Rekao je ovo protojerej stavrofor Vojislav Vojo Bilbija, objašnjavajući u razgovoru za “Glas Srpske” zašto izložba u Banskom dvoru posvećena njegovom umjetničkom radu, koji traje preko šest decenija nosi minimalistički naziv “Bog i čovjek”. Prota Bilbija je rođen 1942. u Bosanskom Grahovu, maštao je da bude svjetski prvak u karateu, a postao je Hilandarac van Hilandara, Srbin posvećen pravoslavlju, stomatolog, samouki slikar i vajar, kompozitor i pojac vjerskih pjesama, prota roterdamske crkve i umjetnik koji je ostavio svoj stvaralački rukopis širom svijeta, a koji po sopstvenim riječima samo djeluje u nadahnuću Božije milosti.

– Taj izraz se odnosi na raspon koji čovjek može da razvije u tom božijem prostranstvu njegove milosti. To je tamo na zapadu, u Holandiji, zvučalo lijepo na holandskom “God en Mens” i to je ostalo do danas, simbolično podsjećanje, na određeni način, na teške uslove u kojima sam stvarao u nadahnuću Božijem – rekao je otac Bilbija.

GLAS: Koliko Vam je kao umjetniku teško dovesti u unutrašnji balans duhovno i svjetovno u svom radu, pobijediti ego i stvarati vođen idejom božanskog nadahnuća, radeći i služeći u stranoj zemlji?

OTAC BILBIJA: Pomogla mi je jedna vrsta izolacije. Bio sam u tuđoj zemlji, u stranom svijetu, daleko od svog naroda, koji je prolazio kroz teška iskušenja tokom 90-ih, kroz rat i osuđivanja sa svih strana. Jedna velika i strašna nepravda, čak se to vidjelo u Holandiji, jer su svi bili lažno obaviješteni. Postojala je strašna intolerancija spram naših ljudi tamo, stvorena kroz perfidno plasirane laži, gdje dolazite u situaciju da gledate slike kako sahranjuju naše ljude, a prikazuje to kao sahranu muslimana. Loša duhovna situacija kojoj sam morao pružiti otpor, a jedini način kojim sam mogao pružati otpor jeste putem umjetnosti, koja vođena duhovnim nadahnućem može pronaći odgovor na svako zlo. Neka vrsta umjetničkog otpora kojim sam indirektno dokazivao pravu ulogu svog naroda u svijetu kroz nešto lijepo, kroz vezu umjetnosti i naše tradicije, čiji korjeni idu u samo rađanje evropske kulture.

GLAS: Šta Vas je privuklo i nadahnulo ka umjetnosti kao dječaka i mladog čovjeka odraslog u krajiškoj tromeđi i kada ste shvatili da od toga nadahnuća ne možete pobjeći?

OTAC BILBIJA: To je bilo u porodici. Na ovaj ili onaj način talenat se uvijek naslijedi. Uvijek su bile pri ruci frule, preslice, pljoske ili gusle na kojima se završavao talenat naših predaka, koji su bili prizvani da to rade. Oni su na svoj način širili svoju kulturu i vjeru. Dosta kasno sam shvatio da i ja to mogu, kada sam bio na studijama stomatologije u Beogradu. Zbog svoje egzistencije, bavio sam se raznim poslovima da preživim, od fizičkog rada do prodaje mlijeka. Jednom prilikom s nekim prijateljima sam krenuo da radim novogodišnje čestitke u Studentskom domu. Otkrio sam da to mogu i da to znam. Nabavili smo listiće iz akumulatora, bakrene folije, jedni su nabavljali materijal, drugi radili, a treći prodavali. Od toga smo lijepo živjeli, dosta lakše nego od fizičkog rada.

GLAS: Počeli ste kao samouki umjetnik, tokom studentskih dana iz potrebe, da bi kasnije počeli da učite ozbiljnije?

OTAC BILBIJA: Iz teške potrebe. Spletom okolnosti otišao sam na studentsku razmjenu u Holandiju, gdje sam dobio priliku da učim rusku školu slikarstva kod popadije Auguste u Gronigenu, što je bio jedan od mojih prvih koraka u ozbiljnom umjetničkom radu. Počeo sam raditi ikone, jer mi je to bilo lakše nego bilo šta drugo, ali sam već tada počeo koristiti stare novce, petobanke kralja Petra, valjao sam ih u trake s kojim sam okivao ikone, što je bio moj prepoznatljiv rukopis i to se veoma tražilo i meni omogućilo da privedem studije kraju, ali i da gradim svoje umjetničko iskustvo i znanje.

GLAS: Na neki način to je daleki početak Vaše prepoznatljive upotrebe tehnologije obrade plemenitih metala u plemenito umjetnička djela. Zašto Vas je to privuklo?

OTAC BILBIJA: Iz praktičnih razloga. Zato što sam studirao stomatologiju, gdje je bio predmet obrade plemenitih metala koji su korišteni za izradu zuba, proteza i mostova. Tehnologija je komplikovana i kada je izučite za zube, izučili ste je za sve, a ostalo je stvar talenta, posvećenosti i rada. Počeo sam raditi razne konstrukcije, izradu nakita, krstića i ikona, u harmoniji materijala i umjetničke tehnike. Skupa je to tehnika, nema u njoj prostora za eksperiment, traži preciznost i dobro izučavanje materijala, koja je tačka ključanja svakog plemenitog metala, koji od njih idu u kojoj kombinaciji i slično. Traži dosta truda i posvećenosti, što znači i vremena i strpljenja.

GLAS: Kao mlad čovjek bavili ste se karateom s dobrim rezultatima. Kako je karate, kao borilačka vještina, funkcionisao u sprezi s Vašim duhovnim interesima u tom periodu?

OTAC BILBIJA: Karate me obuzeo tokom mladosti i studija uz moju naglašenu posvećenost treniranju, jer je odgovarao mom borbenom, krajiškom mentalitetu, dok sam se duhovnosti okrenuo nakon jednog presedana koji je na određeni način odredio moj životni put. U vrijeme dok sam studirao stomatologiju u Beogradu 1969. dobio sam doživotnu zabranu bavljenja sportom. Na takmičenju u hali “Pionir”, pred japanskim ambasadorom i nekih 2.000 gledalaca, izazivač me udario nakon sudijinog znaka “Stop!” I razbio mi nos. Nokautirao sam ga, ali me sudija zbog toga diskvalifikovao. Prišao sam ljut sudiji, onako krvav, on uplašen podigne ruku. Refleksno udarim ja njega i oni me doživotno diskvalifikuju. Zabrane mi, ne samo bavljenje karateom, već sportom uopšte. Kako bih se sklonio od toga incidenta odem u manastir Krka, da radim ikonostas za Kninsku crkvu, gdje dobijem priliku da monahe učim karateu, a oni mene duhovnosti i strpljenju kojeg nisam tada imao previše.

GLAS: I kako je funkcionisao karate u manastirskom načinu života?

OTAC BILBIJA: To je bio proces mog duhovnog ispravljanja i začetak mog umjetničkog puta, jer nisam dobro spojio svoj duhovni interes i temperament. Predložim da učim monahe karateu i neko kaže: “Da li će to biti problem”? Kako da radi karate klub u manastiru. Blažopočivši Stefan Žički, rekao je: “Kad može predvojnička obuka, zašto ne bi mogao karate klub”. I to postane ozbiljan klub, s nekih 105 članova, jer su se monasi redom prijavili, čak i njihovi nastavnici. Krka je za mene bila životna škola. Tu sam se učio smirenju i pobjedi nad vlastitim kompleksom. Učio sam đake u manastiru i učio sam od njih. Mene su moji učitelji Japanci na treninzima šamarali i meni je to bilo normalno da ja i svoje đake šamaram, što su oni trpjeli bez pogovora i na neki način učio sam kroz njihovo trpljenje i strpljenje da obuzdam sebe, da se prepustim svojoj duhovnoj strani i svojoj umjetnosti u slavu božiju.

GLAS: Jedan od prelomnih momenata u Vašoj karijeri i životu je bio i odlazak na Hilandar 70-ih godina? Koliko je boravak na Svetoj Gori odredio nadahnuće za Vaš rad?

OTAC BILBIJA: Iz Krke odlazim na Hilandar gdje nastaljam duhovno učenje. Bio sam fasciniran ličnošću svetog Simeona Mirotočivog, njegovim životom, što je ostavilo traga sve do današnjeg dana. To je bila moja baza iz koje sam razvijao vlastiti duhovni i umjetnički put. Iste godine, 1972. odlazim u Holandiju, pošto je moja stomatološka diploma bila validna u Holandiji, dobio sam posao u jednoj školi kao zubni ljekar, gdje sam tokom prakse počeo raditi kivot svetog Simeona za Hilandar, jer sam imao mnogo vremena i novca. Tu su nastali neki radovi u srebru koji su dio ove izložbe.

GLAS: Među brojnim radovima koje ste stvarali, radili ste i kivot prepodobne mati Anastasije, majke Svetog Save, koji je izložen u Studenici, što ste isticali kao jedan od svojih najdražih umjetničkih radova.

OTAC BILBIJA: To je bio jedan poseban momenat. Početkom 90-ih našao sam se na duhovnoj i životnoj prekretnici. Ovdje rat, bombardovanje, majka mi je izbjegla. Imao sam ličnih problema u Holandiji, sve se spojilo u veliko životno iskušenje. Kroz rad na kivotu svete Anastasije pronašao sam izlaz iz životnih iskušenja, ja sam stvarao taj rad i on je stvarao mene. Dao mi utjehu, radost i snagu da prebrodim iskušenja.

GLAS: Studenica je jedan od duhovnih i društvenih centara srpskog naroda i evropske kulture, ona se, i ne samo ona nego cijelo Kosovo i Metohija, danas nalazi zaboravljena od te iste Evrope.

OTAC BILBIJA: Studenica je brušeni dijamant naše istorije i umjetnosti. Nastao u iskrenoj ljubavi i vjeri u Hrista Vaskrslog. Kako je blistala tada, blista i sada i blistaće ubuduće. Ono što sam ja radio to je samo mali kamičak u toj blistavoj kruni koji sam dodao svim srcem i dušom. Posebno što je srebro koje sam koristio za kivot svete Anastasije vijekovima čuvan u Hilandaru. Kopan je u rudnicima srednjovjekovne Srbije, darivan Hilandaru i ponovo je završio u Studenici voljom božijom. To je veliko čudo. Starac Nikanor, jedan divni duhovnik i sveti čovjek na Hilandaru, kojem sam ja prišao sa zebnjom i rekao mu da želim da radim kivot za mošti svete majke Anastasije, ima neki unutrašnji priziv. On mi kaže: “Gde si dijete do sad, mi smo te čekali godinama! Zar ti misliš da ovo što smo čuvali treba da nose žene grčkih policajaca.” Dobio sam blagoslov i materijalnu snagu kroz sve što su monasi skupljali vijekovima od Srbije do Rusije. Sve je to završilo na kivotu, srebro, dragulji, zlato Milutinovo, kao simbol blagoslova božijeg, da su vijekovi izbrisani i utkani, tamo gdje im je mjesto u srcu srpske duhovnosti.

GLAS: Iz naše perspektive, nakon svega što nam se dešavalo posljednjih 30 godina, djeluje kao da je zapad Evrope uzeo na zub cijeli istok i pravoslavlje. Godinama živite i služite na zapadu u Holandiji, iz Vašeg iskustva, koliko je naša perspektiva tačna?

OTAC BILBIJA: Nažalost, potpuno je tačna. Zapad je izgubio sve duhovno u sebi. Katolicizam, protestantizam, brojne ekumenske crkve, pominju se promjene Svetog pisma, jedan silazni put bez duhovnog kompasa. Zapad je u gubitku suštine, dok pravoslavlje to čuva i dalje, iako ga napadaju sa svih strana. Svijetli u tom mraku. I zato im smeta. Ne samo kod nas. Ova izložba je dokaz u korist mojih riječi, a mnogo je takvih stvari širom pravoslavnog svijeta.

GLAS: Živimo u vremenu modernih tehnologija, humanost je postala slabost, dominiraju materijalne vrijednosti dok se porodične vrijednosti smatraju zastarjelima, površnost, brzina i laži su nažalost postale vrline tog novog korporativnog svijeta.

OTAC BILBIJA: Ima kod mene jedan rad “Čovjek 20. vijeka”. Iznad njega stoje sve njegove fascinacije. Tehnologija, gordost, pohlepa, homoseksualizam i sve te stvari koje su pogubne za razvoj, posebno djece. Čovjek 20. vijeka je čovjek bez srca. Rađa djecu koja su bez srca, bez emocija. Dok nosi na glavi krunu kao faraon. Godinama se bavim tim pitanjima kroz svoju umjetnost, još od prve posjete Hilandaru, kada su mudri starci, isposnici govorili stvari i svjedočili o ovom vremenu, koje sam ja shvatao kao naučnu fantastiku, o ljudima koji će pare vaditi iz zida, a nažalost dočekao sam da vidim ostvarenje njihovih riječi. Nažalost, na najgori mogući način po čovjeka.

GLAS: Kako ostati čovjek u tom vremenu i takvom okruženju?

OTAC BILBIJA: Držati se svog starog. Provjerenih vrijednosti. Držati se­ tradicije i vjere. Ne eksperimentisati radi mode i prolaznosti. To je osnova. Da izaberemo duhovni put i preživimo iskušenja s vjerom u riječ božiju.

Izložba

GLAS: Izložba u Banjaluci je sjajno primljena, uz odličnu posjetu i reakcije na Vaš rad?

OTAC BILBIJA: Hvala Bogu. Velika mi je čast i zadovoljstvo da izložbu predstavim svom narodu. Ovaj narod to razumije. Ima kod mene, jedna figura u drvetu, jedan divan reljef, gde Majka Jugovića u svom krilu umjesto djeteta drži ruku Damjanovu, jedna epska slika “Gdje si rasla, gdje si odrasla”, poznata iz naših narodnih pjesama, veličanstvena u tragici i emociji poruke. Kako to jedan Holanđanin može razumjeti? S druge strane, našem narodu je to utkano u tradiciju u sjećanje. Zadovoljan sam i srećan. Zahvalan sam i “Prijateljima Hilandara” i svim ljudima dobre volje koji su pomogli da ova izložba dođe u Banjaluku, da pokažemo ko smo i šta smo kao narod.