Nevjerovatne priče iz banjalučke javne kuhinje dokazuju da glad ne bira: Na kazanu i magistar, pjevač, bivša misica…

12.12.2020. | 20:28

Svakog dana u Banjaluci u pet javnih kuhinja u red za hranu stane više od 2.000 ljudi.

Među njima su i obrazovani ljudi, roditelji koji su othranili brojno potomstvo, ratni veterani, žene za kojima se nekad okretao grad.

– Nemojte da me slikate – kaže tiho, ali odlučno sjedokosa gospođa u kaputu od tvida, koji, vidi se, pamti i bolje dane. U mladosti je bila službenica, nikad na posao nije otišla nenašminkana i bez frizure. Danas je udovica, sa penzijom koja joj je jedva dovoljna za račune i lijekove.

– Živim u svojoj kući, ali zidovi se ne jedu – kaže ona za Srpskainfo dok u ceker pakuje hljeb, ulje i makarone „iz donacije“.

Ona je jedna od oko 1.000 korisnika usluga Humanitarne organizacije „Mozaik prijateljstva“.

Većina njih ovdje dolazi da pojede ili kući u plastičnoj kantici ponese kuvani obrok, koji ih doslovno spasava od gladi.

Neki dolaze da se snabdiju skromnim paketićima namirnica „za ponijeti“, a neki da se okupaju u javnom kupatilu „Mozaika“, jer žive na ulici, ili u ruševnim kućercima bez pristojnog kupatila.

– Naši sugrađni, koji imaju sreće da svakog dana ručaju, makar i skroman obrok, u svom domu okruženi porodicom, ni ne slute sa kakvim se životnim pričama ovdje srećemo. Obično misle da ljudi koji se hrane, kako to narod kaže, „na kazanu“, svi redom nekakvi gubitnici i neradnici, ali nije tako – kaže za Srpskainfo Miroslav Subašić, predsjednik „Mozaika prijateljstva“, u čijem sastavu djeluje javna kuhinja „Obrok ljubavi“.

Priča kako su nedavno sahranili svog dugogodišnjeg korisnika, magistra društvenih nauka, koji je bio beskućnik. Nekad je radio u javnom sektoru, ali se njegov život, sticajem okolnosti, urušio.

– Jednostavno nije umio da se snađe u „novonastalim okolnostima“. Razočarenja, alkohol, otkaz, razvod, sve ga je to slomilo. A bio je dobar čovjek, pravi anđeo, čim bi dobio od nekog koju marku, gledao bi da to sa nekim podijeli – priča Miroslav.

Dodaje da su većina korisnika javne kuhinje penzioneri, koji su decenijama vrijedno radili, ali ipak u starosti nemaju dovoljno za pristojan život.

– Stara je to garda, prvo plate sve račune, da ne bi, ne daj bože, ostali dužni državi. Većina njih mora da kupi i lijekove, a ako i imaju djecu, ne traže od njih pomoć, jer se i u starosti se trude da ih poštede. I tako im, obrni okreni, za hranu ne ostane skoro ništa – kaže Miroslav.

U tu šemu se uklapa i Darinka Šinik (64), koja je, kaže, 1973. bila mis Banjaluke.

S ponosom ističe da je „stara Banjalučanka“ i da živi u jednoj od najstarijih kuća u gradu, izgrađenoj još za Austrougarske.

– Moj djeda Todor Šinik rođen je u toj kući 1880. godine, još čuvam njegov rodni list. Bila sam kći jedinica u roditelja, ljepotica, sa završenom trgovačkom školom, mogla sam da biram momke. A izabrala sam da se udam za čovek, koji je bio po zanimanju alkoholičar – priča Darinka.

Razvela se, radila, sama odgajala dvojicu sinova, ali se ispostavilo da se ni sa penzionim fodom nije snašla mnogo bolje nego sa izborom supružnika.

– Radila sam u Hrvatskoj, pa u firmi iz današnje Federacije BiH i u banjalučkom „Čajavecu“, sve ukupno imam 34 godine, šest mjeseci i 12 dana radnog staža. Kad su me pitali hoću li da ganjam svaku penziju posebno, rekla sam neću, nego da mi sve objedine. Možda sam pogriješila – kaže Darinka.

Dva puta je dobijala rješenje, dva puta se žalila i svaki put su joj, tvrdi, nakon žalbe smanjivali penziju.

Na kraju je sve završilo sa 160 KM penzije, plus 90 KM „socijale“.

Ni živjeti, ni umrijeti! Sve što košta više od jedne marke, njoj je, kaže, skupo.

– Kuća mi je stara, oronula, duva sa sve strane, a ja nemam čime ni sijalicu da promenim. Pitala sam u Centru za socijalni rad da mi je renoviraju, a oni kažu, može, ali bi onda nakon mene ta kuća ostala opštini. Ne mogu to da uradim svojoj djeci i unucima – kaže Darinka.

Tvrdi da joj sinovi pomognu kad mogu i koliko mogu: jednom ili dvaput godišnje daju joj sto evra.

Na djecu se ne žali ni Đuja Popadić (83), a troje ih je othranila.

Bore se, kaže, i oni da prežive, nije im lako, bili su mladi, skoro djeca, kad su otišli u svet, kao izbjeglice, bez igdje ičeg.

Baka Đuja je izbeglica iz nekadašnje Republike Srpske Krajine. Borila se za državu, koja više ne postoji.

I danas se ne odvaja od iskrzane vojne knjižice, koja svjedoči, da je bila borac Srpske vojske Krajine.

I od svoje stare slike: Đuja, stasita domaćica sa Banije, u uniformi i sa puškom.

– Nisam ja nikog ubila, sačuvaj bože. Spasavala sam ranjenike, šta bi drugo žena radila u vojsci. Spasila sam i jednog Hrvatića. Bio je ranjen, blijed kao krpa, vojnik, a dijete. Kad sam tražila da ga pošalju u bolnicu, galamili su na mene, vele, braniš ustašu! A ja velim, nije ustaša, nego ranjenik. Nisam ga dala. Nadam se da je preživio – prepričava baka Đuja svoje ratne dane.

Kad je izbjegla, kaže, bilo joj je gore nego u ratu. Zaposliti se nije mogla, ko će primiti ženu sa sela, bez ikakve škole i još izbjeglicu, koja je prevalila pedesetu.

Godinama se potucala po kolektivnim centrima, često i gladovala, ali se izborila za plac i građevinski paket za socijalno ugrožene izbjeglice.

Malo su joj i djeca pripomogla, pa je sagradila kućicu u udaljenom naselju Debeljaci.

Svakog dana autobusom dolazi u javnu kuhinju, da uzme hranu i malo popriča „sa šefom Miroslavom“.

I da se druži. I da nije u kući, da ne loži vatru, nisu drva jeftina.

Ljeti donese suncokrete ili jabuke iz svoje bašte, pa ih prodaje na pijaci, da uzme dvije tri marke za lijekove. Sad je zima, nema u bašti ničeg, nema šta prodati.

– Ma preživjeću ja i ovu zimu, kao i mnoge do sada. Daće bog – kaže baka Đuja, dok pogrbljena, skoro do zemlje, odmiče sa svojim cekerima. Kičma. Godine. Ali gura se nekako.

I Zoran Šipka (68), pezioner koji je celi radni vijek radio u nekad moćnom „Čajavecu“, je ratni veteran. U javnu kuhinju dolazi jer, kaže, ne može da preživi od 282 marke penzije.

– Imam i nešto kredita, ali opet, dok mi je supruga bila živa, nekako smo se snalazili. Sad ne mogu, ubi me i samoća i neimaština – kaže Zoran.

Djece nema, supruga i on su pokušavali da usvoje dijete, ali procedure su komplikovane, trajalo je to godina, a onda dođe i rat i – gotovo.

– Bio sam u ratu, od prvog dana, ali šta sad imam od toga. Ništa – veli Zoran.

Rat je dobro upamtila i baka, tačnije prabaka, koja je u javnu kuhinju došla sa praunučićima. Nije imala gdje da ih ostavi. Ni ona neće da se slika, da ne sramoti dječicu.

– Njihova majka, moja unuka, se razvela, morala je, on pije, a i ruku je dizao na nju i djecu. Sklonili su se kod mene. Unuka radi, za minimalac, bivši muž ne daje ništa za djecu. I eto, ona sa troje djece treba da preživi sa 500 maraka. Ja čuvam djecu i pomažem koliko mogu, ali ne mogu puno – kaže ova baka.

Mirosalv Subašić kaže da je ovakvih sudbina iz dana u dan sve više, pogotovo otkako je zavladala korona, pa su mnogi ljudi ostali bez posla, a porodično nasilje je uzelo maha.

U doba korone u javnu kuhinju dolaze i ljudi koji do prije nekoliko meseci nisu ni slutili da će ih snaći glad i siromaštvo.

– Došao nam je neki dan jedan pjevač, zna ga, bogami, cijela Banjaluka. Molio je za pomoć i u Centru z socijalni rad, rekli su mu da ne ispunjava uslove. Razumijem ja to, oni moraju da rade po propisima. Damo mu obrok, pitamo imaš li u kući ulja, brašna, riže, makarona,a on kaže: „nemam ništa, mjesecima nisam radio“. I kaže, kad sve ovo prođe, odužiće se, pjevaće nam džabe. Ali, ne očekujemo mi nikakvu protivuslugu, ni od koga, pa ni o dnjega. Ljudski je nahraniti gladnog čovjeka – kaže Miroslav.

A gladnih je sve više, ne samo među starim i bolesnim svijetom…

FILMSKA PRIČA O BOSONOGOM DJEČAKU

Miroslav Subašić, osnivač „Mozaik prijateljstva“, uvijek ima razumevanja za ljude, koji u ovom udruženju traže pomoć, jer je i sam bio siromašan i odbačen od društva i preko glave je preturio svašta.
Imao je teško djetinjstvo, rano je ostao bez oca, a majka se borila da prehrani njega i četoro njegove braće i sestara. Odrastao je u baraci, jedva je završio osnovnu školu, a srednju nije ni upisivao. Rano se odao alkoholu, nasilju i problematičnom ponašanju. U vrtlogu beznađa, čak je razmišljao i o samoubistvu.
Njegov život je, kako sam prizanje, dobio smisao tek kad se okrenuo vjeri, knjigama i pomaganju ljudima u nevolji.
Vanredno je završio srednju školu i višu školu za njegu starih osoba. Oženio se i sa suprugom Vanjom stekao kćerku Irinu, koja danas studira na Muzičkoj akademiji u Puli i gradi karijeru uspješne solo pjevačice.
Sva životna iskušenja korz koja je prošao Miroslav Subašić, u Banjaluci poznat po nadimkom Kaspa, opisao je u knjizi „Priča o bosonogom dječaku“, koja je postala pravi bestseler. Knjiga je doživjela pet izdanja i prevedena je na engleski i njemački. Po njoj je Milan Petković snimio film, koji je nagrađen na festivalu „Banef“ u Štokholmu.