Otac zlatne košarkašice otkriva kako je Anđela od emigrantskog djeteta stigla do pobjedničkog postolja

01.07.2021. | 21:33

Kad je sudijska pištaljka u dvorani u Valensiji označila kraj finalne utakmice Evropskog prvenstva za košarkašice to je bio signal da otpočne slavlje u Srbiji, ali i u cijelom svijetu, gdje god žive naši ljudi.

A žive posvuda. Ipak, naročito je bilo veselo u domu porodice Dugalić u čikaškom predgrađu Des Plejns, gdje su tata Dragovan i mama Vesna pali jedno drugome u zagrljaj gledajući svoje dijete, svog anđela, svoju Anđelu, kako na pobjedničkom postolju pjeva “Bože pravde”.

-Supruga i ja utakmice volimo da gledamo sami, jer teško preživljavamo svaki sekund, kao da smo na terenu mi, a ne naša ćerka. Tako je bilo oduvijek, još kada je sa 10 godina prvi put zaigrala košarku, pa kasnije, kroz srednju školu i koledž, a sad je čini mi se još napetije, jer Anđela igra za reprezentaciju Srbije, kaže Dragovan Dugalić, otac Anđele (19), najmlađe srpske reprezentativke koja se okitila zlatom u Španiji,

–Mi smo u Čikago stigli iz Srbije 1998. godine. Trbuhom za hljebom, kao i ostali. Sjećate se kakva je situacija bila tamo kod nas 1990-tih, a ja sam shvatio da mojoj djeci u domovini neću moći da obezbijedim ono što bih želio. Ja sam inače rodom iz Studenice, mjestu gdje se nalazi naš čuveni manastir, pokraj Kraljeva, a supruga je iz okoline Smedereva. Anđela je rođena ovdje, u Americi, ali se oduvijek osjećala Srpkinjom.

Zato nije bilo kraja njenoj sreći kada joj je jednog dana na telefon stigla poruka selektorke Marine Maljković. Pamtim taj dan kao da je juče bio, svi u kući smo bili uzbuđeni, velika je stvar kada te zovu da predstavljaš svoju zemlju, svoj narod. San snova! Anđelu je u srednjoj školi primijetila Danijel Pejdž, bivša srpska reprezentativka, koja sada radi kao skaut, pa je javila Marini da ima neka mala Srkinja…Ostalo znate.

Anđela je prve košarkaške korake napravila u jednom klubu u Najlsu, predgrađu Čikaga, kod trenera Srđana Gazivode.

-Bilo je tu najviše srpske djece, ali i Bošnjaka, i drugih, mala balkanska kolonija. Prije nje je počeo da trenira njen rođeni brat Miloš. Ona je u to vrijeme bila više zainteresovana za fudbal, ili soker, kako ga Amerikanci zovu. Godinama je paralelno trenirala košarku i fudbal, ali je onda naglo porasla i riješila da nastavi samo sa košarkom.

U Srednjoj školi je odmah na prvoj godini ušla u prvi tim, kasnije postala najbolja košarkašica, osvojila državno prvenstvo Ilinoisa sa svojom Mejn Vest školom (20.6 poena, 10.3 skoka, skoro tri asistencije i ukradene lopte i 1.7 blokada po meču), prisjeća se otac naše šampionke.

On ističe kako nikada nije imao ambiciju da mu dijete postane vrhunski sportista, već samo da bude aktivna, da ne provodi dan “buljeći u telefon i kompjuter”.

-Ispostavilo se da su oboje zavoljeli sport, tako da tu nije bilo nikakvog tjeranja ni pritisaka, škola im je išla super.

Na pitanje kako je glasio prvi telefonski razgovor sa ćerkom nakon osvajanja zlatne medalje, otac Dragovan odgovara:

-Tata, najsrećnija sam na svijetu! – bilo je prvo što mi je rekla. Bila je presretna zbog dočeka, to je nešto čega u Americi nema a na nju je ostavilo veliki utisak. Sjećam se da je bila osmi razred osnovne kada je na TV gledala finale u Budimpešti prije 6 godina, kada su naše djevojke postale prvakinje… Nije mogla ni da sanja da će koju godinu kasnije i ona stati na postolje sa Sonjom, Jelenom, Butulijom…

Američki mediji su ranije pisali kako se Anđela ponekad teško sporazumeva sa roditeljima i da je njen srpski slab, što njen otac demantuje.

-Nije istina da Anđela loše govori srpski. Kod nas se u kući uvijek govorilo našim jezikom, išlo u crkvu, slavili su se naši praznici. Još dok su ona i njen brat bili mali rekao sam im da ne želim da im budem prevodilac kada odu kod djede i babe u Srbiju. Shvatili su lekciju. Anđela ponekad pogriješi padež, ali to je to.

O budućim planovima svoje ćerke, srpske reprezentativke, Dragovan kaže samo da je cilj da se završi fakultet.

-Nakon odličnih igara za Oregon dobila je poziv da pređe u čuveni UCLA, što je prihvatila. Tamošnja košarkaška liga je puno kvalitetnija, a i univerzitet je kvalitetniji. Ženska NBA, Evropa, sve to će vjerovatno doći jednog dana, ali ona ide korak po korak, a prvi je da dobije diplomu. Naravno, i dalje će sa ponosom igrati za reprezentaciju Srbije, završava Dragovan Dugalić ispovijest za “Serbian Times”.