Ponosna mama pet djevojčica! Prirodnim putem rodila četvorke, devet mjeseci kasnije „otvorila dušu do suza“ FOTO

10.01.2023. | 07:25

Kada su se odlučili da prošire porodicu, i da njihova starija kćerka Iskra dobije brata ili sestru, Marija i Đorđe Gaćeša iz Beograda nisu mogli ni da pretpostave da će njihova porodica postati bogatija za četiri djevojčice – Iris, Indu, Irinu i Inu. Devet mjeseci nakon rizičnog porođaja koji se završio dolaskom četiri bebe na svijet, o svojim svakodnevnim izazovima sa bebama i starijom kćerkom Iskrom, ponosna mama za BL portal „otvorila je dušu“ do suza.

Priznala je da je zapostavila sebe kako bi njena porodica bila podmirena i zadovoljna. I ne, ne žali zbog toga. Čak naprotiv. Priznaje da je ranije mislila da će sebi uvijek biti na prvom mjestu, ali nakon što je dobila djecu, o sebi ni ne razmišlja. Bitno je da za njih ima svega i dovoljno, ona i suprug, priča Marija (28), će već nekako izgurati.

„Majčinstvo je prelijepo, a biti mama pet djevojčica je nešto nevjerovatno“, prve su riječi koje nam je izgovorila naša sagovornica.

Kada razmišlja o budućnosti, priznaje ona, često brine kako će to izgledati.

„S obzirom da živimo blizu jedne srednje škole i kada vidim kako se danas djevojčice ponašaju brine me u kakve će djevojke odrasti naše djevojčice. Više nisam sigurna kako treba da ih vaspitam. Da li da budu patrijarhalno vaspitane ili da budu malo slobodnije“, govori Marija.

Proteklih pet i po mjeseci, od kada su bebe konačno stigle kući, nije imala ni deset minuta za sebe. Djeca, suprug, kuća… Jednostavno, ne može sve stići. Neko ili nešto mora da ispašta. U ovoj priči Marija je odlučila da ona izvuče „deblji kraj“.

„Mogu slobodno da kažem, da nisam imala ni deset minuta za sebe. Možda čudno i ružno zvuči, ali kada mi treba vrijeme za sebe, to je jedino kada sjedim na WC šolji. Mada, i tada Iskra često zna da mi se pridruži sa hiljadu i jednim njenim pitanjem. Kada se pogledam u ogledalo vidim sebe kao nekoga ko je zapušten. Bila sam plavuša, ali nemam vremena da odem kod frizera, pa sam se farbala u tamno. Obrve su mi često zapuštene, jer ne mogu da odvojim ni pola sata za sebe. Uvijek mi je nešto preče, iako sam cijelog života mislila da sebe najviše voliš i da si uvijek sebi na prvom mjestu. Onda su došla djeca i shvatila sam da sam sebi na posljednjem mjestu, da mi je bitnije da su one suve, site, zadovoljne, suprug da je sit i podmiren, da je kuća sređena, sudovi čisti, da je sve na svome mjestu, a za mene kada bude vremena-bude. Ali, uglavnom ga ne bude“, priča mama pet djevojčica.

Nedostaju joj, skromno priznaje duga tuširanja, posebno nakon porđaja.

„Iako je prošlo nepunih devet mjeseci hormoni mi i dalje rade, pa se znojim. Osjećam sebe kako neprijatno mirišem, ali jednostavno, ne stižem da se istuširam“, priznaje ona.

Pomoći sa strane, oko beba nema. Ona i suprug su sami u ovoj „porodičnoj avanturi“. Mada, starija kćerka im zna vrlo često biti desna ruka, i to im, dodaje mama Marija, zaista mnogo znači.

„Đole i ja smo sami, ali opet ne mogu da kažem da smo potpuno sami, jer nam i Iskra dosta pomaže i učestvuje u svakodnevnim aktivnostima. Pomaže oko beba, zna da pridrži flašicu da ja otrčim da promiješam ručak, da bebi da dudu kada plače, ponudi je vodom, doda pelenu, iznese prljavu pelenu. Ona nam je od velike pomoći“, ističe naša sagovornica.

I ona i suprug imaju žive roditelje, ali nažalost ne mogu se osloniti na njih, bar kada je briga oko beba u pitanju.

„Iako sam stalno to napominjala, Bogu hvala imamo i jedno i drugo žive roditelje, ali nesposobne da nam pomognu. Moja mama je nekoliko puta dolazila da nam pomogne, ali posljedice dijabetesa su učinile svoje. Teže se kreće, oštećen joj je poprilično vid. Kada je uzela bebu da hrani, kada je krenula flašicom da traži usta, to je bio znak da ja ne mogu da se oslonim na nju“, govori Marija.

Ne žali se što stvari tako stoje. Čak naprotiv, to joj je sasvim u redu. Ona, suprug i starija kćerka su savršeno uigran tim. Bilo ko da se „umiješa“ može samo da im naruši njihov mir i organizaciju. Na naše pitanje „da li bebe slušaju, odnosno da li puno plaču“ ponosna mama kroz smijeh odgovara da „bebe variraju od sjaja do očaja“.

„ Zavisi to od dana, od trenutka, od njihovog raspoloženja. Čini mi se nekada od položaja mjeseca zavisi da li će noć biti idealna ili ne. Mada kod beba ne postoji idealna noć. Za mene je, recimo, idealna noć kada legnu u 21h da spavaju i probude se ujutru u šest. Prvi put da jedu, a ne da jedu jednom, dvaput ili sedam puta kao prije neku noć. Ipak, mogu da kažem da su dosta mirnije i bolje u odnosu na to kada su došle kući. Kada su poslije tri i po mjeseca provedena u bolnici došle kući, da kažem, zvučaće ružno, kao gotov proizvod, pod znacima navoda, mislila sam da su prošli grčevi, da su formirale satnicu, ali u stvari ništa od toga nije bilo tako. S druge strane, formirale su svoje navike i tu su već počeli da se formiraju i njihovi karakteri“, pojasnila nam je Marija.

S tugom u glasu govori da su ona i suprug izgubili ta tri i po mjeseca. Nisu bili sa svojom djecom i nisu ih poznavali.

„To je bio najteži period za nas, jer počinjemo, od starta, nas dvoje sa bebama, a one su išle tri i po mjeseca ispred nas. Tada su dosta plakale i to je najteži period koji smo imali sa njima, ako zanemarim period prije toga, period bolnice, jer to je priča koja nosi svoju težinu i koja ne može da se poredi ni sa čim“, kaže Marija.

Sada su bebe dosta bolje, aktivnije su, mnogo manje plaču, lakše ih je smiriti.

„To sa lakšim smirivanjem odnosi se na Iris, Irinu i Inu, dok je Inda neko ko ne voli dudu i ne može nikako da joj se ugodi. Nosanje, cupkanje, mrdanje – ništa. Visimo sa plafona sa njom i ne možemo da je smirimo dok ona ne otplače svoje. Kada otplače zaspi i tada je sve prošlo“, priznaje Marija.

Ono što je i suprugu i njoj najzanimljivije, dodaje ona, jeste to da je im sada kada su četiri bebe tu sve mnogo lakše i jednostavnije nego kada je bila samo Iskra.

„To uvijek opravdavamo time da imamo iskustva. Nije nam prvo dijete. Razaznajemo šta su grčevi, šta je nervoza, šta je njihova histerija, da li plaču bez suza… Dok sa prvim djetetom nikada nemaš dovoljno iskustva… Niste sigurni da li je dovoljno jela-jeo, da li treba presvući pelenu, šta li je… Kada je drugo dijete u pitanju sve je mnogo lakše“, kaže ona.

Dosta ljudi je čulo za ovu porodicu. Kada se pokrenula akcija koju su nazvali „Vjetar u leđa“ priča se proširila i mnogo ljudi je pomoglo porodici Gaćeša.

„Opet, postoje i oni ljudi koji nisu čuli za nas, tako da kada izađemo u šetnju prilaze nam, zagledaju, dive se bebama… Nama dvoma čestitaju. Tada budu pozitivni komentari i bude mi drago jer tada znam da sam uradila pravu stvar, mada i bez toga ja znam da sam uradila pravu stvar, ali je ipak lijep osjećaj kada se neko nečemu tvome divi. Uglavnom su ljudi u nevjerici. Govore „kako su ti stale četiri bebe u stomak“ i pitaju sa koliko su rođene. Prijatni su komentari ljudi koji nam prilaze, a oni koji ne priđu, kada prođu šapuću „vidi, ovo su četvorke, ovo su četvorke“, priča Marija.

Što se tiče loših komentara, priznaje da je i njih bilo dosta, te da se teško nosila sa ružnim riječima.

„Ja sam neko ko se trudio da uvijek pročita sve što su ljudi pisali i jako sam se teško nosila, i danas dan se teško nosim sa lošim komentarima iako sam riješila da više ne čitam nikakve komentare po portalima. Jednostavno, ljudi su jaki iza tuđeg imena, druge slike i tastature, tako da sve ono što nemaju hrabrosti da kažu u lice, oni to napišu“, kaže.

Na pitanje da li je oduvijek planirala veliku prodicu, priznaje da je imala razne faze. Od toga da ne želi djecu do toga da želi puno djece.

„U jednom trenutku sam pričala da u dnevnom boravku želim da imam veliki ovalni sto za dvanaestoro. Suprug i ja i desetoro djece, a onda sam bila u fazonu „ne želim djecu“. Sve je to imalo svoje opravdanje. Jedan od doktora tokom liječenja rekao mi je da neću moći da imam djece, pa je to s jedne strane možda bio moj odbrambeni mehanizam da ne želim djecu, ali sam uvijek potajno duboko u sebi željela da imam ogromnu porodicu“, veli naša sagovornica.

Priznaje da ima na čemu biti zahvalna.

„Zahvalna sam na svemu. Zahvalna sam Bogu što mi je pružio priliku da upoznam supruga, što mi je pružio priliku da se ostvarim kao majka jednog djeteta, pa me je onda nagradio sa četvorkama. Zahvalna sam na tome što su moja djeca zdrava, što smo na okupu“, govori ova majka i pušta suze.

Prisjeća se veoma teškog perioda sa trećom djevojčicom Irinom za koju su im rekli da ima teško oštećenje mozga.

„Nakon osam i po mjeseci saznali smo da je pogrešna dijagnoza. Nazahvalnija sam Bogu što je dokazao da čuda postoje i što nam je dokazao da ne mora sve da bude onako kako doktori kažu, što nam je ulio snage da vjerujemo iako nismo bili najsavršeniji vjernici. Vjerovali smo ali nismo odlazili tako često u crkvu. Dok se nije desio prijevremeni porođaj. Vjera mi je dala snage da izguram sav taj period koji su one provele u bolnici. Zahvalna sam Svetom Zosimu i Svetom Jakovu što ih čuva. Jer iako su rođene na Veliki petak smatram da su njihovi zaštitnici Sveti Zosim i Sveti Jakov. Oni su meni dali snage. Utjehu sam tražila u manastiru Tumane i jedino mi je bilo bitno da mi djeca budu zdrava“, ističe Marija.

Priznaje da je višečlanim porodicama teško i s finansijske strane, ali ne žali se. Imaju uglavnom sve što im treba… Ono što nemaju, bez toga se može.

„Fali poneka sitnica, ali živimo kao sav normalan svijet. Ne možesve da bude idealno, pomireni smo s tim. Sljedeća želja je da da odemo na more. Plan nam je da nakon prvog rođendana odemo, ne na kupanje, više da djevojčice udišu jod, da Iskra vidi more, da čuje talase… To nam je sljedeća želja, avantura i veliki poduhvat“, rekla nam je.

Priznaje da su im mnogi dobri ljudi pomogli te da su im neizmjerno zahvalni.

„Imamo sreću da za njih četiri ne kupujemo pelene i dohranu, jer smo dobili donaciju. Što se tiče finansija, od samog početka ništa nisam krila. Imam porodiljsku platu od 28.000 dinara. Samo da navedemo primjer da je 12 i po hiljada bio račun za struju. Dok sam platila internet, moj račun za telefon, vrtić, sipala sam dio goriva i nisam imala dovoljno novca da platim sve račune. Đoletova plata iznosi 50.000 i kada vrati dvije rate za kredit, vratimo pozajmicu za drva, dodamo za račune, ostane nam od 15 do 25 hiljada. Pri tome, imamo roditeljski dodatak koji je 64.000. Njega 25. u mjesecu podignem, sačekam fizioterapeuta i platim mu prethodni mjesec koji je dolazio. Taj novac ne računam, odmah ode u druge ruke. Jedinu pomoć imamo od ministra Gorana Vesića koji nam je obećao 25.000 dinara svaki mjesec dok djevojčice ne napune 18 godina. To je sve što imamo. Ali, nikada nećemo biti gladni, to sigurno“, optimistična je mama pet djevojčica.

Kako je mama Marija zatrudnila

S obzirom da Marija ima zdravstveni problem, riješila je da se obrati ljekaru, koji joj je predložio da bi bilo najbolje da se uradi inseminacija. Inseminacijom je potpomognuto da ostane u drugom stanju, ali spada u prirodne metode. To je u stvari samo obrađena sjemena tečnost muškarca i vraćena u jajovode.

Bebe začete na Svetu Petku, a rođene na Veliki petak

Četvorke su rođene na Veliki petak, začete na Svetu Petku. Pravi termin kada su trebale da budu rođene je na Ognjenu Mariju, a došle su kući na Blagu Mariju i na Petrovdan.

Iris, Inda i Irina su imale po kilogram prilikom rođenja i po 35 centimetara, a Ina je imala 790 grama i 33 centimetra.