Ponovo sa drugovima iz banjalučke Gimnazije: Evu ništa nije spriječilo da dođe na 60. godišnjicu mature

01.07.2024. | 07:10

Da u životu treba uvijek imati vedar duh i dobru volju svojim primjerom pokazuje osamdesetogodišnja Eva Pilipović, djevojački Gibalo, profesorica njemačkog jezika i književnosti i pedagog, koja iako je povrijedila kičmu i kreće se uz pomoć hodalice i kolica, nije dozvolila da je to spriječi da se sa prijateljima iz banjalučke Gimnazije nedavno sastane i da zajedno proslave 60. godišnjicu mature.

Kako je ispričala za “Nezavisne novine“, već nekoliko godina živi u Domu penzionera u Banjaluci i smogla je snage i energije da je njena bolest i otežano kretanje ne spriječe da se sastane sa prijateljima iz Gimnazije.

“Dočekati 60. godišnjicu mature velika je čast, bilo nas je tri ili četiri razreda, ali svega dvadesetak bivših učenika, jer dosta ih više nije sa nama. Ja sam bila na večeri u restoranu ‘Stara Ada’, a bilo je okupljanje i idući dan u Slatini, ali tamo nisam mogla otići jer je bilo naporno organizovati i ovaj odlazak iz staračkog doma. Ipak, bilo je simpatično, a morali smo se i ponovo upoznavati jer ljudi su se skroz promijenili, pogotovo muškarci. Žene se koliko-toliko dobro drže, ali muški su ili ćelavi ili debeli”, priča Eva kroz osmijeh.

Ističe da je bilo izazovno organizovati izlazak na proslavu mature jer nije imala odgovarajuću garderobu i šminku, ali joj je sin sve obezbijedio.

“Sve sam postepeno i polako uradila, našminkala sam se, sredila frizuru, jer sam to uvijek sama i radila, a zahvaljujući Domu penzionera, stvarno ih moram pohvaliti, omogućili su mi prevoz s obzirom na to da ne mogu hodati, kao i pratnju, njegovatelja Zorana. Kad sam došla s njim, kolege iz Gimnazije su me zezali da imam bodigarda”, priča nasmijana Eva i ističe da je živjela u mnogim mjestima, ali neka od najljepših sjećanja ima upravo iz Banjaluke i gimnazijskih dana.

“Naš razrednik u Gimnaziji je bio Irfan Kapetanović, profesor srpsko-hrvatskog i književnosti, i uvijek je učenike zvao kolačići, pa je jedan kolega napravio grupu ‘Kajkini kolačići’ jer smo ga mi tako zvali. Jave se mnogi u toj grupi i sjetimo se lijepih dana. Bilo je u to vrijeme, čini mi se, više druženja, čega danas nema. Tu je razlika između tog socijalizma i kapitalizma. Kapitalizam odgaja djecu da budu individualni, dok je socijalizam fokus imao na društvu. Bili smo drugari, prijatelji, a toga više nema”, priča sa sjetom Eva.

Dodaje da je u Banjaluku stigla sa porodicom zbog očevog zaposlenja, kao i da njeno djevojačko prezime Gibalo vodi porijeklo iz Poljske, dok joj je majka bila Austrijanka, a, kako s osmijehom dodaje, o svom životu bi mogla napisati roman.

“Rođena sam u Lukavcu kod Tuzle, ali se tog mjesta ne sjećam. Rodila sam se tamo i otišli smo jer je moj tata puno putovao, tako da smo mijenjali mjesta. U Banjaluci sam se upisala u Gimnaziju 1960. godine, a 1964. sam maturirala. Zatim sam upisala srpsko-hrvatski i njemački jezik na Pedagoškom fakultetu, a onda sam uz rad studirala dalje književnost i pedagogiju, tako da sam i pedagog. Radila sam u Jastrebarskom, to je mjesto kraj Zagreba, gdje sam provela oko 25 godina, a kasnije sam prešla u jednu školu u Zagreb. Prije toga sam bila jedno vrijeme i u Sloveniji i Njemačkoj”, prisjeća se Eva.

Kako kaže, u životu je najduže radila kao profesorica njemačkog jezika i književnosti, a kasnije i kao pedagog kada je i to završila.

“Lakše je bilo raditi kao pedagog, jer se tu sve svodi na razgovor, a u razredu trebaš i potegnuti. Imam nekoliko penzija, i to iz Hrvatske, BiH, jer sam i u Banjaluci radila, zatim iz Slovenije i Njemačke. Imam četiri penzije, a one su, u stvari, ništa”, priča Eva.

Ističe da se udala, ali i razvela, ali je sa bivšim suprugom ostala u dobrim odnosima zbog sina Ratka, koga svi zovu Rašo.

“Na njega sam jako ponosna jer sam ga dobro odgojila i baš je čovjek na mjestu. Završio je Pravni fakultet, on je ostvaren čovjek, imam i unuka, tako da sam ja bogata žena”, priča Eva.

Ističe da je u Dom penzionera u Banjaluci došla prije tri godine nakon što je slomila kičmu kad je u snu pala s kreveta.

“Odlučila sam se za starački dom jer nisam željela biti na teret sinu koji je i oca pazio kada je ostao bez obje noge, jer je bio šećeraš. On ga je pazio od jutra do večeri, plus što je i svoj posao radio, a ja nisam željela da mu budem na teret i sada sam ovdje. Znate, u staračkom domu nije kao kod kuće, ali ljudi su ovdje simpatični te grešaka ako i ima – mogu se otpisati. Kada je čovjek pozitivan, sve je lakše u životu. Ima jedna izreka koja kaže da u mladosti imaš lice kakvo ti je Bog dao, a u starosti kako zaslužuješ, tako da meni svi kažu da dobro izgledam za svoje godine”, kaže Eva i dodaje da je svoj pozitivan duh zadržala jer je uvijek voljela, a, kako kaže, ima mnogo vrsta ljubavi…

“Ne voli se samo muškarac ili žena, voli se i prijatelj, a bitno je voljeti i cvijet i svijet oko sebe, i to dušom. Treba voljeti i posao koji se radi i to je recept za lijep život”, zaključila je Eva.