Poznati banjalučki ginekolog otkriva: Kako doktori reaguju na abortus

04.06.2022. | 07:38

U slučajevima kad žena samoinicijativno zatraži abortus, ljekar se može pozvati na takozvani prigovor savjesti, ali je takvih slučajeva u Srpskoj malo, jer se doktori drže zvaničnih procedura i onoga što stoji u zakonu. Do desete nedjelje trudnoće žena ima pravo da bez obrazloženja prekine trudnoću, a nakon toga postoje određene procedure, kaže BL portal poznati banjalučki ginekolog, Miroslav Popović.

Prema njegovim riječima, čini se da su prekidi trudnoće brojniji na privatnim klinikama u odnosu na državne zdravstvene ustanove, jer je broj porođaja u posljednje vrijeme srazmjeran broju abortusa, ne samo kod nas već i u regionu.

Nedavni slučaj iz Hrvatske, kada su kod žene u poodmakloj trudnoći doktori otkrili anomalije ploda i odbili da izvrše abortus, stigao je i do ljekara u Srpskoj, ali Popović objašnjava da prigovor savjesti, koji je više stvar ličnog uvjerenja, kod nas ne “presuđuje”.

,,Kod nas sistem funkcioniše ovako: u Kliničkom centru prekidamo regularno trudnoću, ako je abortus u pitanju, do 24. nedjelje maksimalno i u tom periodu se to smatra abortusom. To se radi u slučaju anomalija ploda. Mi za to imamo formirane komisije, jednu do 15. nedjelje i drugu za veće trudnoće. Po odobrenju komisije, na odjeljenju operative radimo indukciju pobačaja, sigurnim i provjerenim metodama”, objašnjava Popović.

Žene čija je trudnoća veća od 24 nedjelje u slučaju potrebe za pobačajem idu u Beograd, na ginekologiju u Višegradskoj ili u Narodni front.

,,Oni imaju svoje komisije, ukoliko pacijentkinje zadovolje kriterijume, i proceduru kako se ta trudnoća okončava. Takvih pacijenata nema puno ovdje, pa je procjena naše kuće da je bolje i isplativije takvu trudnicu poslati u Beograd. Naravno, ta procedura nije bez rizika, ali, srećom, nemamo mnogo takvih slučajeva”, kaže Popović.

Napominje da se u Kliničkom centru Srpske najveći broj trudnoća sa anomalijama otkrije do 22. nedjelje. Ženama i prije i tokom trudnoće, savjetuje kontrole.

,,Savjet je da se prije trudnoće obave određene pretrage, brisevi, da se vidi da li ima infekcija i, ukoliko ih ima, da se prije izlječenja ne ulazi u trudnoću. U principu, istraživanja pokazuju da je najveći broj pobačenih plodova imao neku od anomalija i da se sama priroda pobrinula da se oni ne zadrže”, objašnjava Popović i napominje da je svaki plod sa anomalijom na neki način rizičan.

Sa ženama koje iz nekih drugih, a ne zdravstvenih razloga žele prekid trudnoće, ljekari uvijek porazgovaraju, ali Popović priznaje da rijetko kad uspiju da ih od te namjere odgovore.

,,Žene često dolaze sa pitanjima i već spremnim odgovorima i o tome uopšte ne žele da diskutuju. U razloge ne ulazimo, ali obično dođu žene koje već imaju dvoje, troje djece. Razgovor posebno odbijaju dame koje žele pobačaj, iako nisu rađale”, kaže Popović.

Psihološku pomoć u Klinici za ginekologiju i akušerstvo UKC RS dobijaju pacijentkinje sa psihičkim tegobama, nakon pobačaja, majke nakon prijevremenih porođaja i rođenja djeteta sa anomalijama, kao i paciijentkinje sa malignim bolestima.

U prosjeku, u Klinici za ginekologiju i akušerstvo Univerzitetskog kliničkog centra Republike Srpske godišnje se obavi između 220 i 250 prekida trudnoće, podaci su iz ove ustanove. Prošle godine, obavljena su 63 prekida iz medicinskih razloga.

Najteži abortus iz medicinskih razloga

Da je svaki prekid trudnoće za svaku ženu bolan, ali i intiman čin, nije nepoznato. Upravo zato, malo žena o tome uopšte želi da govori.

Jedna od njih, koja je trudnoću morala da prekine iz medicinskih razloga, ispričala je svoju priču za BL portal s ciljem da, kako kaže, žene shvate da ni u tim situacijama nisu same.

Prvi put je zatrudnila sa 17. godina i bez ikakvih problema na svijet donijela zdravog dječaka. Dvije godine kasnije, sve je bilo drugačije. Trudnoća je bila rizična, dobila je terapiju, ali ni to nije pomoglo.

,,Jedne večeri bolovi koje sam imala postaju sve veći. Svaki čas sam morala u toalet, primijetila sam krv i zvala supruga. Odnio me na rukama u hitnu, a ginekolog je rekao: Nema tu više ništa, pola ploda je otišlo”, prisjeća se ova žena koja je prošla i kroz muku abortusa bez anestezije, jer je u to vrijeme u mjestu u kojem je živjela, nije bilo.

Iz svog iskustva, smatra da se dobar dio žena koje kroz ovo prođu kasnije teško odluče na još jednu trudnoću, jer je teško pobijediti strah i traumu.

,,Znala sam da se probudim naveče i počnem da plačem, sjetim se svega. Razmišljala sam koliko bi moja beba tada imala. Konačno zaspim i onda sanjam da bi to bila djevojčica, pa ponovo krenu suze“, guta knedle ova majka dok priča i prisjeća se žene koja je, kako kaže, prošla još veći pakao.

,,Ona je bila u bolnici, a tada je imala dječaka koji je možda imao godinu i po. Dječak je imao tumor i morao je na zračenje, a zbog trudnoće ona ne bi mogla biti s njim. Zbog toga je odlučila da prekine trudnoću, za njega je sve dala. Nažalost, kasnije sam čula da je dječak nakon određenog vremena preminuo. Duša me boli kad se sjetim nje”, kaže naša sagovornica koja je, nakon još jednog spontanog pobačaja, ipak rodila još dvije djevojčice.

Priznaje da je ni tokom te dvije trudnoće strah nije napuštao i da mnogo znači kad žena ima s kim da porazgovara i osjeti podršku.

Željka Pavlović, BL portal