Prijateljstvo ne poznaje granice: Boris je život u Puli zamijenio životom u Gradišci i postao “Barba sa Save”
26.08.2024. | 07:30Prijateljstvo su iskovali nakon slučajnog susreta, u gradskom parku, pored Save u Gradišci. Barba sa rijeke i Barba sa mora. Gradiški Barba je Boris Rađen, dugogodišnji kapetan riječne plovidbe, a njegov prijatelj je Bogomir Likar iz Pule. On je, kako kaže, zauvijek napustio Istru i nastanio se u Lijevču, u Gradišci. Sada su i on i Rađen Barbe sa Save.
“Bio sam ekonomista, radio u službi nabave velikog preduzeća. Prošao sam sito i rešeto, cijelu Evropu i svijet, a rijetko bio u BiH. Ovdje, u Gradišci, za šest mjeseci upoznao sam više ljudi nego u Puli za 60 godina. Osjećam se smireno, opušteno. Ovdje mi je ljepše nego u Istri”, kaže Bogomir Likar. On boravi u rezidenciji “Bakić”, njegova stalna adresa je Dositejeva 3, Gradiška. “Kćerka mi je”, pojašnjava okolnosti dolaska u grad na Savi, “pomogla da pronađem sredinu koju sam zamišljao, poželio.”
“Došao sam i ne žalim ni za čim ostavljenim u Puli. Ovaj grad je po mjeri mojih potreba, šetam, krećem se, idem u kafiće, družim se. Srećem ljubazne i dobre ljude. Oni su moji prijatelji”, priča Likar Borisu Rađenu. Njih dvojica, poslije jutarnje kafe u ugostiteljskom objektu simboličnog naziva “Da me nije”, dogovaraju plovidbu Savom. Šetaju lijepo uređenom obalom, gdje sve miriše. Ima mnogo cvijeća i starih lipa. Rađen, kolegi i prijatelju, od ove godine i sugrađaninu, pokazuje svoj brodić ispod savskog mosta.
Kaže da je radio u vodoprivredi, upravljao velikim brodom “Oštrelj”, bavio se eksploatacijom šljunka i pijeska iz Save. Sada ima mali brod u kojem provodi najviše vremena. U njemu dočekuje prijatelje, organizuje fešte, a često i tu i prespava.
“Brodić je moja adresa, ali promjenljiva, zavisno od toga gdje je usidren. Zato poštari znaju gdje će me naći ako država ili neko drugi pošalje kakva pisma ili pozive. Dovoljno je napisati Barba, Gradiška, i sigurno će me naći”, priča Boris Rađen.
“Naći će te sigurno, kako i ne bi, kada Jelisava radi u pošti, na šalteru, njoj ništa ne može promaći. Tek kada bi stiglo ljubavno pismo, ona bi te odmah potopila”, dobaci Mile Čatak, bivši fudbaler, a sada vozač i vlasnik kamiona u Americi. Dobaci, pozva na piće obojicu i ode. Na ovu opasku nadoveza se Likar.
“Ako ti je žena to jest supruga ljuta, čuvaj se. Ja sam svoju slagao da sam prestao da pušim u Gradišci i ona je povjerovala. Ali, došao neki novinar i ja mu to sve u detalje ispričao. On stavio naslov: “Sve mi uzmite, ali cigarete nemojte“. Nije prošao ni dan, kada ona mene zove, kaže, zašto me lažeš. Pročitala na telefonu. Eto, prokleta tehnika, poštenom čovjeku ni slagati ne dozvoljava”, povjeri se Barba iz Pule. Barba iz Gradiške pričom se vrati na osnovnu, glavnu ribolovačku temu, na Savu, čamce i brodove.
“Dogovorili smo plovidbu do novog mosta. Krećemo sutra, ranije, ujutro, prije vrućine. I rijeka ima svoje čari, kao i more. Ići ćemo i na takmičenje u ribolovu, obojica imamo zavidno znanje i iskustvo, učestvovaćemo kao tim, kao ekipa”, kaže Boris Rađen.
“Ali nemam dozvolu za pecanje. Nemam ni štap. Samo veliku želju”, reče Likar.
“Ništa ne brini, posudiću ti svoj ribolovački štap, a tražićemo i dozvolu”, uzvrati Boris Rađen, Barba iz Gradiške. Poslije ovog dijaloga Likar opet utvrđuje gradivo o dva grada, u dvije države, poredi Pulu i Gradišku.
“U Puli sam živio 63 godine. Rođen sam u Bjelovaru, moj otac je bio vojno lice pa smo se stalno selili. Osjećao sam se kao da mi je na prstu vjenčani prsten koji više ne mogu skinuti. Ipak sam uspio, oslobodio se stega turističkog, primorskog grada i otišao. Zauvijek. Ovdje je moja posljednja adresa”, objašnjava Likar razloge koji su ga doveli u Gradišku. Već na prvi susret, kaže, grad i njegovi ljudi su mu se dopali.
“Najveća muka mi je što je Pula izgubila dušu, a Gradiška je ima. Tu pulsku dušu uzeli su turisti koji su svuda i prave gužvu, na ulici, prodavnici, restoranu, u parku… Gdje god krenem, biram prečice, ulicom se ne može proći. Svuda hvatam priliku da se izborim za djelić ceste, reda u prodavnici, u autobusu, na moru, za sto i stolicu, svuda… Danima, nisam sreo poznanika, a pogotovo prijatelja. Izlazio sam iz kuće srećan, a vraćao se nesrećan.”
U tome, pored mosta, dok su Likar i Rađen razgovarali o Savi i savskim čarolijama, naiđoše Jelisava i unuk Đorđe. Tada su već uslijedile nove teme i nove priče, pišu “Nezavisne“.
Život na moru
Bogomir Likar ima svoju teoriju o primorskim gradovima i stanovnicima.
“Puljani se kupaju u moru do 25. godine, šetaju pored mora do 50, a poslije, u more uopšte ne gledaju, obilaze ga i traže priliku, kao ja, da odu bilo gdje”, objasnio je Likar.
