Psiholog o stravičnim poplavama: Ne donose samo materijalnu štetu
01.04.2025. | 12:01Psiholog i porodični psihoterapeut Maja Savanović Zorić rekla je Srni da poplave ne donose samo materijalnu štetu, već i otvaraju stare rane, podsjećaju na prethodne gubitke i neizvjesnosti, ali da ljudi uvijek lakše prebrode teška vremena kada ih dijele s drugima.
“Mi smo društvo koje iz jedne traume prelazi u drugu, bez dovoljno vremena i prostora da se oporavimo. Rat, gubici, siromaštvo, pandemije – sve su to slojevi bola koji ostaju u nama i prenose se na sljedeće generacije”, ističe Zorićeva.
ZAŠTO NAS NOVA KATASTROFA VRAĆA NA STARE STRAHOVE?
Ona kaže da se, dok ljudi gledaju kako voda nosi godine truda i uspomena, ne aktivira samo trenutni strah, već oživljavaju i sjećanja na sve prethodne nesigurnosti – rat, vrijeme odricanja, na osjećaj da nikada ne mogu biti sigurni.
“Djeca danas upijaju ove emocije, čak i kada im ništa ne govorimo. Trauma se ne prenosi samo pričama, već i pogledima, ćutanjem, brigom koja ne nestaje ni kada se voda povuče”, ukazuje psiholog.
Navodeći da će neki ljudi reći “preživjeli smo i gore”, Zorićeva napominje da preživljavanje nije isto što i življenje.
“Kada se stalno krećemo iz jednog kriznog stanja u drugo, naš nervni sistem ostaje zarobljen u stanju pripravnosti, a tijelo postaje hronično iscrpljeno. Naša djeca ne nasljeđuju samo priče o teškim vremenima, ona nasljeđuju i način na koji se nosimo sa stresom, način na koji tijelo pamti strah”, kaže Zorićeva.
MOŽEMO LI PREKINUTI LANAC PRENOSA TRAUME?
Ona ističe da nije lako prekinuti lanac prenošenja traume, ali jeste moguće, te dodaje da prvi korak predstavlja da ljudi sebi dozvole da osjete strah, tugu, ljutnju.
“To nisu znakovi slabosti, već prirodni odgovori na teške situacije. Kad ih potiskujemo, one ne nestaju, već se gomilaju i prenose dalje na našu djecu i one oko nas”, navodi Zorićeva i ističe da je podrška zajednice ključna.
Ona napominje da kada se desi nesreća nije dovoljno samo obnoviti kuće i puteve, te naglašava da ljudi uvijek lakše prebrode teška vremena kada ih dijele s drugima.
“Posebno je važno kako se ponašamo pred djecom, možda mislimo da ih štitimo ako ne pričamo o onome što nas muči, ali oni osjećaju i ono što ne izgovaramo. Treba im dati sigurnost, uvjeriti ih da nisu sami, čak i kada se mi sami osjećamo izgubljeno”, navodi Zorićeva.
Ona kaže da ljudi ukoliko primijete da svaku novu krizu doživljavaju kao “kraj svijeta”, da ih preplavi strah i kada realna opasnost prođe, da je to možda teret koji je naslijeđen i da je svijest o tome prvi korak da se nešto promijeni.
“Možda ne možemo promijeniti prošlost, ali možemo učiniti da budućnost ne bude zarobljena u njenim sjenkama. Poplave će proći, ali način na koji se nosimo s njima može ostati s nama dugo. Ovo nije samo borba za opstanak – ovo je i prilika da prepoznamo koliko nam je potrebno iscjeljenje i da ga, možda prvi put, sebi zaista dozvolimo”, smatra Zorićeva.
