Stanje krajnje ozbiljno: Djeci i mladima potrebni iskreni i ozbiljni razgovori

05.05.2023. | 09:12

Đaci u učionicama imaju masku zadovoljne djece, ali oni u suštini nisu zadovoljni jer ni komunikacija među njima nije iskrena i otvorena.

Ovim riječima dugogodišnja profesorica banjalučke Građevinske škole Sanja Cvijić Vučković opisuje današnje generacije učenika i narušene odnose među mladima.

Da li su nam djeca depresivna, agresivna, žive li u virtuelnom svijetu, imaju li empatije? Mnoga pitanja nameću se kompletnom društvu nakon tragedije u beogradskoj osnovnoj školi, kada je četrnaestogodišnji dječak upucao osam svojih vršnjaka i čuvara, a sedam osoba ranio. Nezapamćeni slučaj u Srbiji, upalio je alarm u cijelom regionu i opomenuo nas da ponovo zagrlimo svoju djecu, porazgovaramo iskreno sa njima i saslušamo koji ih to problemi muče.

Razgovor je upravo ono što nam nedostaje, smatra profesorka Cvijić Vučković, inače dobitnica Svetosavske nagrade, piše “Srpskainfo“.

– Pretjerano konzumiranje interneta dovodi do degradacije društva u celini, svi su pod konstantnim pritiskom. Mislim da jedino živa riječ, kada imate povratnu reakciju i vidite kako sagovornik doživljava izrečeno, može da vodi nekom smislu. Djeca vape za razgovorom – priča ova prosvjetna radnica.

U njihovoj školi, kao i u čitavoj Srpskoj juče je vladala nevjerica. Kako đacima prići, objasniti im šta se dogodilo, upravo tu, u našem komšiluku.

Ovo je traumatsko iskustvo za sve nas, govori i Jelena Trišić, psiholog u banjalučkoj osnovnoj školi “Aleksa Šantić”, dodajući da će se ovim povodom posebno razgovarati sa učenicima.

– I mi sami smo zanijemili od svega što se desilo. Djeci trebamo pružiti emocionalnu podršku u svakom trenutku, i mi kao profesionalci, a pogotovo roditelji u kući. Bitno je da se djeca osjećaju sigurno – ističe ona.

Upozorava da djeca danas puno vremena provode na internetu, gledaju razne sadržaje koje onda kopiraju u stvarnom životu.

– Vjerujete li da roditelji nose rutere sa sobom na posao, jer ne mogu drugačije stati problemu u kraj – govori Trišić.

Nasilje među vršnjacima evidentno je već od 6. razreda osnovne škole, ali “sitnije stvari“ znaju se dešavati i u mlađem uzrastu. Djeca često izazivaju jedna druge zbog nečijeg izgleda, vređaju se u svojim vajber grupama. Naša sagovornica ističe da nastavnici često primjete promjene u đačkom ponašanju, te ih upućuju na školskog psihologa, a pozitivna je stvar i što dosta djece samostalno potraži pomoć. Ipak, koliko traje oporavak žrtava vršnjačkog nasilja i da li se ikada zaista oporave, teško je reći. I pored pomoći koja im se pruži, neka deca godinama pamte traume koje su im se dešavale u mlađem uzrastu.

Dopis školama kako da djeluju povodom tragedije u Beogradu, uputilo je i Ministarstvo prosvjete i kulture RS. Od direktora je zatraženo da preispitaju stanje bezbjednosti u školama, a od prosvjetara da na način primjeren uzrastu učenika razgovaraju o nemilom događaju koji je potresao Srbiju i Republiku Srpsku.

– Kako bi se potvrdilo da su škole sigurna i bezbjedna mjesta za djecu, Ministarstvo je zatražilo sastanak multisektorskih timova koji djeluju u školama u okviru programa „Briga o djeci – zajednička odgovornost i obaveza“ koji bi trebalo da preispitaju i izvrše procjenu trenutnog stanja bezbjednosti u školama u Srpskoj, te u skaldu sa tim da se izradi plan za realizaciju preventivnih aktivnosti u narednom periodu – rekli su za Srpskainfo iz ministarstva.

I iz Ministarstva unutrašnjih poslova RS saopštili su da će preventivno pojačti prisustvo policajaca u blizini osnovnih i srednjih škola. Navode da su u kontaktu sa svim nadležnim institucijama u Srpskoj koje se bave pitanjima djece, obrazovanjem i odrastanjem, kako bi se događaji poput ovog u Beogradu izbjegli u budućnosti, te uspostavila dugoročna sistemska rješenja za zaštitu djece.

Da je neophodno sistemski djelovati kako bi se riješio problem vršnjačkog nasilja, koje postaje sve brutalnije, naglasila je i Ombudsman za djecu RS Gordana Rajić.

– Iako su roditelji i porodica najviše odgovorni za pravilan rast i razvoj djeteta, u situacijama kada oni nemaju određene kapacitete, nisu u stanju da adekvatno odgovore na potrebe djeteta ili zanemaruju dijete, ključna je uloga drugih institucija u zaštiti djeteta, i tu se prvenstveno misli na školu u kojoj djeca svakodnevno provode veliki dio svog vremena, i svakako da se u određenim situacijama mogu ispoljiti određena ponašanja koja ukazuju da dijete ima neki problem i da mu treba pomoć – kaže Rajićeva.

Dodaje i da se, nažalost, u praksi stručne službe uglavnom više bave problematičnom decom, tj. onima koji ispoljavaju agresivnije ili nasilnije ponašanje, dok se “mirnom i povučenom” djecom kakav je bio i ovaj dječak ne bave.

– Takođe ključnu ulogu imaju i Centri za socijalni rad – zaključila je Rajićeva.

Napomenula je da muzika, serije i filmovi koje djeca gledaju uglavnom prikazuju nasilje i počinioce kao zabavne likove sa kojima se mladi često identifikuju, te odrastaju u ubeđenju da je nasilje normalna reakcija.

Nedostaje im druženja

Život mladih danas najbolje dočarava plakat dječaka koji urla jer nema nijedan “lajk” na društvenim mrežama.

– Taj dječak je virtuelno “mrtav” i mislim da je to za tinejdžere najveći problem – kaže profesorka Sanja Cvijić Vučković.

– Imala sam priliku vidjeti taj plakat u francuskom muzeju, i to me jako dotaklo. Mladi ako nisu viđeni u virtuelnom svijetu imaju doživljaj da ne postoje, a upravo je na nama zadatak da se borimo protiv toga i da dokažemo da svako dijete postoji, da svakog treba čuti, vidjeti i razgovarati – priča ona.

Koliko god to nestvarno zvuči, djeci trebamo pomoći da se druže.

– Nedavno smo imali školski izlet za Beograd, dva dana sa noćenjem, i zaključili smo da je fizičko druženje ono što djeci nedostaje. Taj fizički kontakt koji nije pod pritiskom školskih obaveza, gdje djeca mogu da se opuste. Onda su i oni veseli, i tek tada vidite njihovo pravo lice. Mi smo za ta dva dana došli do tačke do koje ne možete doći tokom jedne školske godine. Treba kroz sistem djeci dati priliku da se više druže – zaključila je Cvijićeva.