Za rođendan dobio blizance i Republiku: U ovoj kući 9. januara priređuju četvorostruko slavlje

09.01.2022. | 14:39

Bilo je to teško vrijeme, najgore. Bjesnio je rat. Izgubljena je Krajina, nažalost, ali na dan kada smo rođeni, rođena je i naša Republika Srpska. Samo da smo dan ranije stigli na svijet, bili bismo rođeni u Jugoslaviji.

S ponosom to za “Glas Srpske” ističu u dobojskoj porodici Petrović koja je 9. januara 1992. godine postala bogatija za još dva člana. Na svijet je prvo stigao Obrad, a deset minuta kasnije rođen je i Marko.

Iako kažu da sve srećne porodice liče jedna na drugu, u soliteru u gradu na obali Bosne živi jedna nadasve posebna. Nasmijana lica Zorana i Dragice Petrović već na samom ulazu odaju utisak da se iza vrata stana na desetom spratu skriva pregršt ljubavi, topline, lijepa riječ i zalogaj više za svakog putnika namjernika. U domaćinskoj atmosferi uz kafu, kolače i poneko piće kreće priča o blizancima, vršnjacima Republike Srpske. To što su njih dvojica rođeni tada nije jedina poveznica Petrovića sa devetim danom u januaru. Istog datuma rođen je i njihov otac Zoran.

“Taj datum prati nas cijelog života. U školi smo uvijek bili jedini rođeni na taj dan”, ističe Obrad dodajući da se u njihovoj kući uvijek slavio cijeli januar. Šaleći se kaže da mamuraju od Božića. Uvijek nasmijan u priču se uključuje i njegov brat Marko. Ponosan je jer su rođeni kada i Republika Srpska.

“Ponosan sam na tatu, na njegove drugare i na sve borce koji su dali živote za slobodu u kojoj živimo. Previše je krvi proliveno. Ponosan sam i zbog toga što imamo prijatelje na svim stranama, među Srbima, Bošnjacima, Hrvatima, jer dobrih ljudi ima svuda”, kazuje Marko dok u naručje uzima trogodišnjeg sina Nemanju.

Zanimljivo, iako su rođeni na veliki pravoslavni praznik, nijedan od njih nije dobio ime Stefan. I tu počinje smijeh.

“Kada sam ja rođen, u ta vremena govorilo se Stjepan, majka nije dala, pa mi je na kraju djed dao ime Zoran. Kad su moji sinovi rođeni, dogovor je bio da ih nazovemo Marko i Rajko. Kako se moj otac zvao Obrad, a u to vrijeme dao nam je plac i počeli smo graditi kuću, supruga je nakon poroda prelomila da umjesto Rajko ipak jedan od njih nosi djedovo ime”, priča Zoran dok gleda u sinove.

Ponosan je jer su izrasli u dobre i vrijedne ljude.

“Za rođendan sam dobio dva sina i Republiku, poklon za cijeli život”, ponosan je Zoran. A njih dvojica, veseljaci, nastavljaju da nižu anegdote koje su ih pratile od malih nogu. Za njih su znali svi, u školi, komšiluku i šire. Umjetnost i talenat koji su, kazuju uglas, naslijedili od oca, oduvijek su bili njihova glavna preokupacija. U školi su svi znali da braća Petrović crtaju najljepše.

A tek kako crta tata, kažu Marko i Obrad pokazujući rukom na zidove dnevne sobe u porodičnom domu koje krase umjetnička djela njihovog oca. Portreti kćerke Tatjane i najmlađeg Petrovića, unuka Nemanje, likovi Vuka Karadžića, Ive Andrića i Filipa Višnjića na jednoj, Ostrog na drugoj strani, samo su djelić umjetnosti pretočene na platno. Mnogo je ljubavi Zoran ugradio u svaku sliku bilo da je rađena pastelnim bojama ili tehnikom pirografije.

“Crtali smo najbolje u školi, ponekad čak i drugarima da isprave ocjene. Kako sam odrastao, sve više sam počeo da se interesujem za računarske programe crtanja, digitalno crtanje, tako da danas uglavnom to radim. Mogućnosti je bezbroj”, dodaje Marko. Uprkos toj umjetničkoj crti, završio je srednju elektrotehničku školu i po struci je tehničar elektronike.

“Od umjetnosti se teško živi na našem podneblju”, iskren je Marko. Trbuhom za kruhom otišao je u Sloveniju da radi, a svaki slobodan trenutak koristi da se vrati u rodni Doboj, u zagrljaj supruzi Biljani i sinu Nemanji. Počeli su da rade i grafite, a ljubav prema crtanju i toj vrsti umjetnosti kod Obrada je probudila još jednu, onu prema tetovažama.

“Poslije posla i fizičkog umora nastavljam da radim tetovaže sa još jednim prijateljem, ponekad i do kasno u noć, ali to volim, to me opušta i u tome se pronalazim. I sam ih imam nekoliko, ne na vidnim mjestima. Tetovaža je nešto lično, dio osobe koja je nosi i ne treba da bude na vidnom mjestu”, kaže Obrad.

Ovi svestrani mladići, prije nego što su stasali i Marko zasnovao porodicu, bavili su se i plesom.

“Uz sestru smo počeli učiti engleski, slušati stranu muziku i zaljubili smo se u brejkdens”, kažu Marko i Obrad.

Iza njih su brojna takmičenja i medalje. Baveći se plesom gradili su internacionalna prijateljstva, voljeli svoje, a poštovali i poštuju tuđe, jer oni drugačije ne znaju, a to je ono što se u kući nauči, kažu uglas, važno je samo biti čovjek. A tome su ih naučili otac i majka. U jednom od najljepših trenutaka u životu tada mladog bračnog para, koji je tek okusio ulogu roditeljstva, život je već nizao one manje lijepe trenutke. Imali su Tatjanu i planirali proširenje porodice. Njoj su bile tri godine kada su rođeni blizanci.

Bilo je to vrijeme obojeno strepnjom, neizvjesnošću, strahom i borbom za goli opstanak. Sačuvati živu glavu dok na sve strane padaju granate, bila je umjetnost.

Te 1992. godine živjeli su u Maglaju. I tada se u njihovom domu gledalo samo ko je čovjek, ime i prezime su bili najmanje važni. I danas kažu da ko zna kako bi izvukli živu glavu da nisu imali prijatelja Azura i rođaka Matu. I u dobru i u zlu. Dijelili su sve. Zoran je bio u radnoj obavezi u čuvenoj tvornici “Natron”. Dragica sa stomakom do zuba i trogodišnjom djevojčicom. Jedna nevolja nikad ne ide sama, ubrzo je Zoran dobio žuticu pa je završio u bolnici u Zenici.

Iako joj je termin bio u februaru, prisjetila se Dragica, porodila se čim je ušla u deveti mjesec. Tako je, valjda, bilo suđeno.

“Zoran je imao radnu obavezu, ja sama s njima. Svako malo bježali smo u podrum dok su granate sijevale. Imali su šest mjeseci kada smo izašli iz Maglaja pod kišom metaka”, kazala je Dragica dodavši da i ne žele da se sjećaju tih teških trenutaka, jer nema čovjeka kome je u ta vremena bilo lako.

Ne ponovilo se, kažu Petrovići.

Mnogo je zanimljivosti u ovoj porodici da bi sve stalo u nekoliko novinskih stubaca. U domu koji odiše toplinom poneki detalj sjeća na minula vremena, na zemlju u kojoj su živjeli stariji Petrovići. Tu je čuvena “singerica”, pegla na žar i vekerica.

U kući ove plemenite porodice oduvijek je bilo mnogo djece. Od kada su kupili stan i skrasili se u Doboju, kroz njihov dom prolazila su brojna komšijska djeca, jer ona osjete ljubav, a Petrovići je imaju na tone. Iako su Marko i Obrad okupirani svojim obavezama, Dragica i Zoran najveću ljubav i pažnju poklanjaju unučadima Nađi i Nemanji. Kada su u mogućnosti, okupljaju se nedjeljom na porodičnom ručku, a za gurmanske specijalitete zadužen je tata Zoran.

Ipak, rođendansku tortu, posebno ovu za jubilarnih 30 godina, pripremiće majka Dragica. Slaviće sa prijateljima svih narodnosti i nacija jer 9. januar je za njih praznik ljubavi koju rado dijele sa svima.

Bebe

Na dan kada je rođena Republika zaljuljale su se brojne kolijevke. Toga dana u dobojskom porodilištu na svijet je stiglo sedam beba, četiri djevojčice i tri dječaka.

U Banjaluci je rođeno 14 beba, od toga deset dječaka i četiri djevojčice.

“Od ukupnog broja, samo pet roditelja imalo je prebivalište u Banjaluci, a ostali su bili iz Prijedora, Kotor Varoša, Laktaša, Mrkonjić Grada, Sanskog Mosta”, naveli su iz Gradske uprave Banjaluka. U Prijedoru 9. januara 1992. godine rođeno je pet beba, tri dječaka i dvije djevojčice.