Izgubljen sudski spor: Institucijama Srpske propalo skoro 12 miliona maraka

09.09.2021. | 16:20

Ministarstvo finansija Republike Srpske i Poreska uprava izgubili su pred Ustavnim sudom BiH 11,8 miliona maraka koliko su u sporu potraživali od Fabrike za proizvodnju žice iz Novog Goražda, čiji je većinski vlasnik Momčilo Mandić, nekada bliski saradnik bivšeg predsjednika Republike Srpske Radovana Karadžića i ratni ministrar pravde u Vladi RS.

Mandić je u maju 2004. godine imovinom ovog preduzeća garantovao Poreskoj upravi Republike Srpske da će njegovi sinovi Aleksandar i Vladimir, odnosno njihova firma “Manco” iz Bijeljine kroz reprogram vratiti nagomilani milionski dug za porez.

Međutim, dug nije vraćen, a Fabrika za proizvodnju žice je je 2016. godine otišla u stečaj. U tom postupku stečajni upravnik je potraživanje osporio, pa je uslijedio sudski proces u kojem je Republika Srpska pokušala da dokaže opravdanost duga.

Međutim, nakon što su ih odbili Okružni privredni sud u Banjaluci, Viši privredni i Vrhovni sud, na samom kraju to je učinio i Ustavni sud BiH koji je utvrdio kako nema povrede prava na pravično suđenje na koje se Srpska žalila, te ocijenio da su nižestepeni sudovi pravilno postupili.

Zapravo, ispostavilo se da su upravo institucije Srpske krive što budžet neće od Mandića dobiti ni jednu marku. Naime, te 2004. godine Fabrika je dala izjavu kojom je pristala na zasnivanje založnog prava u korist Poreske uprave Republike Srpske, nakon čega je Osnovni sud u Sokocu naložio da se to založno pravo uknjiži kako bi se osiguralo potraživanje iz datog reprograma, prenosi Capital.

Međutim, ispostavilo se kako založno pravo nikada nije upisano u zemljišne knjige u skladu sa zakonom.

Zbog toga je propao i izvršni postupak pokrenut 2005. godine zbog kršenja sporazuma o reprogramu, kao što će im kasnije, iz istog razloga, propasti pokušaj da se naplate kroz stečaj jer im nije priznato ni pravo razlučnog povjerioca.

Poreskoj upravi je odbijeno i pravo da se Fabrici zabrani dioba stečajne mase do okončanja postupka po apelaciji.

“Ustavni sud zapaža da nema ništa što ukazuje da je tumačenje navedenih propisa od strane Vrhovnog suda bilo proizvoljno, obzirom da iz sadržaja tih odredaba koje su jasne i nedvosmislene, proizlazi da je apelantičino založno pravo trebalo biti upisano u zemljišnoj knjizi da bi apelantica prema tome osnovu mogla tražiti razlučno pravo u stečajnom postupku”, stoji u presudi.