Obećana zemlja – posao iz snova! Četiri radna dana i 1.200 evra mjesečno
20.08.2020. | 11:49Predsjednik njemačkog sindikata industrije i metalurgije Jorg Hofman i poslanica Ljevice Katja Kiping predlažu uvođenje četvorodneve radne nedjelje.
Hofman i Kiping predlažu u procesu donošenja digitalne strategije Njemačke da se uvede četverodnevna radna nedjelja, odnosno 30-časovna radna nedjelja kao puno radno vrijeme i punu platu.
Kažu da je sadašnji model – star decenijama i utemeljen na tome da muškarac radi puno radno vrijeme, a žena brine o kući i djeci – pregazilo vrijeme i da više nema nikakve veze s realnim životom, piše Večernji.
Vrijeme za djecu i starije
“U modernom društvu nam treba više vremena za njegu svojih roditelja i drugih starijih osoba, za brigu o djeci, više vremena za kulturu, rekreaciju”, obrazlažu Kipping i Hofmann.
Ovih dana Nijemci kreću i sa eksperimentom univerzalnog osnovnog dohotka – više od 100 ljudi dobijaće 1.200 evra mesečno kao poklon, ne moraju ništa da rade u naredne tri godine – cilj je da se vidi hoće li i dalje ostati motivisani za neki posao iako imaju pokrivene osnovne životne troškove.
Hoće li Marksova utopija o radu zaista postati stvarnost?
U nekim zemljama već postoji skraćena radna nedjelja, a i u Njemačkoj su se još 90-ih smanjivali radni sati. Mašinbravari su u Njemačkoj, istina dobrovoljno, imali 28 sati rada nedeljno uz niža primanja, a i u drugim zemljama Evrope postoje eksperimenti sa smanjivanjem radnog vremena.
Taj argument će zasigurno postati odlučujući idućih godina, pogotovo sa dolaskom mladih generacija koje će sve više raditi “na daljinu” i koje žele drugačije da usklade rad i privatni život (work-life balance). Zapravo smanjuje se i broj radnih sati, kako bi što više ljudi moglo da radi. Raditi manje po čovjeku, da bi više ljudi radilo.
Uostalom već se od 1995. godine broj radnih sati je počeo da se smanjuje. U Njemačkoj je 1995. bilo 1.528 radnih sati godišnje, a 2015. je broj radnih sati godišnje smanjen na 1.371 sat. U Španiji je smanjen sa 1.755 sati na 1.691 sat, a u Francuskoj sa 1.605 sati na 1.482 sata. I u Italiji je broj godišnjih radnih sati smanjen, i to s 1.856 na 1.725. Međutim, u Italiji se radi 354 sata više nego u Njemačkoj i 243 sata više nego u Francuskoj gde je krajem devedesetih uvedena 35-časovna radna nedjelja.
Kada je 2017. došao na vlast, Emanuel Makron se okomio na 35-časovnu radnu nedelju i htio da je ukine, ali ta radna satnica ušla je preduboko u srž života, da ju je gotovo nemoguće izmijeniti. Istina, ima privatnih kompanija koje se ne pridržavaju te satnice i uprkos tome što francuska država godišnje izdvaja oko 12 milijardi evra za one kompanije koje su uvele 35-časovnu radnu nedelju.
Iako italijanski zakon dopušta i 48-časovnu radnu nedjelju gotovo nigde nije duža od od 40 sati, a uglavnom je 36-časovna radna nedjelja. Slično je i u Španiji, Velikoj Britaniji itd. Zakon o radu trebalo bi da se mijenja i na nivou Evropske unije. U Holandiji, na primjer, već postoji četverodnevna radna nedjelja sa oko 29 radnih sati sedmičmo, dok se u Norveškoj radi 33 sata nedjeljno, te se ima 21 dan plaćenog odmora. U Danskoj se radi 33 sata nedjeljno, a u Belgiji 35 sati.
U švedskom gradu Geteburgu, u domu za nepokretne uveden je probni rad od šest sati dnevno. Zaposleni su radili bolje jer su bili odmorni, ali je dom morao da primi na rad još 17 osoba, što je povećalo troškove za 1,3 milona evra. Na kraju se odustalo od eksperimenta.
Profesor sociologije rada na rimskom univerzitetu La Sapienza, Domenico De Masi, izračunao je da 1.800 sati rada godišnje u Italiji u odnosu na 1.482 sata u Francuskoj znači četiri miliona zaposlenih. Odnosno kada bi u Italiji broj godišnjih radnih sati bio kao u Francuskoj, to bi značilo da bi moglo da se zaposli još četiri miliona ljudi, a kada bi se radilo kao u Nemačkoj, 1.371 sat godišnje, Italija bi dobila 6,6 miliona novozaposlenih.
Sve veće društvene razlike
U Nemačkoj je 2003. uveden tzv. minirad ili rad s nepunim radnim vremenom za koji se ne dobija više od 450 evra mesečno, ali kompanije koje ga uvedu dobijaju porezne olakšice. Sada u Njemačkoj ima oko sedam miliona ljudi od 43 miliona zaposlenih koji tako rade.
Šef njemačkih sindikata metalurških radnika Hofmann u razgovoru za Süddeutsche Zeitung kaže da nije zbog koronavirusa pokrenuta promjena radnih sati, već su do toga dovele strukturne promene u automobilskoj industriji. Idućih godina biće sve manje posla za ljude u proizvodnji automobila, pogotovo automobila na električni pogon, pa Hofmann želi da se radi kraće, ali da radi što više osoba.
Kiping pak želi uvođenje obvezne radne nedjelje od 30 sati za sve zaposlene. Digitalizacija smanjuje potrebu za ljudskom radnom snagom, ali se povećava učinak onih koji rade kraće, pa društvo ipak postaje bogatije. Smatra da ukoliko ne dođe do promjena u tom pravcu, mogu nastati još veće društvene razlike između onih koji rade i imaju visoke plate i nezaposlenih.
Međutim, promjena radnih sati neizbježno će donijeti i druge promjene, “pa čak i uvođenje osnovne plate, plaćeni nerad”, piše B92.
