Da je… Anesteziolog iz Splita otkrio kako je osmoro mladih iz BiH moglo biti spaseno

03.01.2021. | 16:37

Nezapamćena tragedija koja se dogodila u Posušju gdje je osmoro mladih preminulo od posljedica gušenja plinom odnosno trovanja ugljen-monoksidom, opet je otvorila pitanja da li su ovi mladi ljudi mogli biti spaseni.

Da li su mogli da prežive i šta je sve trebalo učiniti u medicinskom kontekstu da je neko na vrijeme došao na vrata vikendice u kojoj je proslava održana, dao je dr. Nenad Karanović anesteziolog za Slobodnu Dalmaciju.

“Da je neko “naletio” u prvim trenucima, kada je plin počeo trovati te mlade ljude i da ih je iznio vani, na čisti vazduh životi su im mogli biti spaseni. Ma, da je samo neko otvorio prozore, da se prozrači prostorija u kojoj su boravili, cijela ova tragična priča ne bi bila ovakva. Mediji pišu da je prozor bio otvoren, no zasigurno ne dovoljno da u tu kontaminiranu prostoriju uđe potrebna količina vazduha koja bi “očistila” ugljen monoksid”, kazuje dr. Karanović.

Vrlo podmukao plin

Smrt je kod mladih ljudi nastupila zbog nedostatka kisika u krvi.

“Umjesto kisika u krvi, krv je “zaposjeo” ugljen monoksid i zbog toga je i mozak ostao bez kisika, a usljed toga nastupila je smrt. Teško je reći koliko je trebalo vremena da bi došlo do smrtnog ishoda. To je individualno pitanje, a zavisi o zdravstvenom stanju osobe, godinama, kondiciji… Ne nastupa smrt kod svih u isto vrijeme. Kod starije i bolesnije osobe, smrt će zbog trovanja ugljen monoksidom nastupiti prije”, pojasnio je dr. Karanović.

Ugljen-monoksid je vrlo podmukao plin.

“Kada se na selu loži vatra uz pomoć ugljena, takve je prostorije uvijek potrebno zračiti, da uvijek bude cirkulacija čistog vazduha”, kazuje dr. Karanović. Smrt kod ovakvih slučajeva trovanja nastupa u roku od nekoliko minuta.

“Nastupanje vremena smrti svakako zavisi i o količini ugljen monoksida koji je “pušten” u prostoriju, o tome kolika je to prostorija… Naime, ukoliko neka prostorija ima 200 kubika vazduha, u njoj se teže otrovati nego u prostoriji koja ima, recimo samo 100 kubika vazduha, odnosno koja je manja. “Prokletstvo” ugljen monoksida je u činjenici da je on plin bez mirisa, okusa i da je nevidljiv. No, ukoliko je ugljen monoksid “potekao” iz generatora, ta mladost je trebala osjetiti smrad benzina, odnosno ispušnih plinova, ukoliko je generator radio na pogon benzina. Očigledno ga nisu osjetili ili mu nisu pridavali važnosti”, pojašnjava dr. Karanović. U ovom slučaju vrijeme provedeno u kući bilo je pogubno.

“Da je neko ušao u tu kuću, kada su oni tek počeli “tonuti u san”, jer se od ugljen monoksida “utone u san” i da ih je sve iznio vani na čisti vazduh ili da je samo otvorio prozore i napravio “propuh” ta bi djeca danas, vrlo vjerovatno bila živa”, kazuje dr. Karanović. Pomoć im je mogla biti pružena, uz pretpostavku da ih je neko omamljene, ali još žive odvezao i u barokomoru.

“Da, ali u tu su barokomoru morali biti prevezeni najdalje 45 minuta od trenutka pronalaska, ukoliko bi bili živi. Naravno, prije odlaska u barokomoru, morala bi im se pružiti prva pomoć, oživljavanje, davanje kisika, ukoliko je to potrebno”, kazuje dr. Karanović.

Moglo im se pomoći u barokomori

Koliko bi im pomogla barokomora pojasnio je dr. Gojko Gošović, poznati ljekar hiperbarične medicine iz Splita.

“Da su u trenutku pronalaska bili živi, moglo im se pomoći u barokomori, naravno uz pretpostavku da su u nju dovedeni na vrijeme. Prije toga bi trebalo obaviti reanimaciju, transport sa kisikom iz tog mjesta u Hercegovini, do barokomore, uz pretpostavku da kod njih nisu nastale maligne aritmije srca. Kod ovakvih trovanja, ukoliko osoba preživi, znaju ostati neurološke posljedice. Stravičan slučaj, koji se mogao spriječiti da su, kojim slučajem bili otvoreni prozori”, zaključio je dr. Gošović.