Zašto brzo splasne pažnja za krupne predmete: Kratko pamćenje i “interes istrage” afere šalju u zaborav

15.08.2020. | 19:38

“U interesu istrage ne možemo vam dati više informacija”, “tužilaštvo ne može dati nikakav komentar na vaš upit”, “policijski službenici u skladu sa svojim nadležnostima preduzimaju sve potrebne mjere i radnje u cilju rasvjetljavanja predmetnog krivičnog djela” ili najkraće “istraga je u toku”, najčešći su odgovori na pitanja novinara o krupnim aferama koje povremeno potresu javnost i izazovu veliku pažnju, a potom brzo izblijede i budu potpuno zaboravljene.

Najsvježiji primjer svakako je afera “Respiratori” u FBiH, u kojoj se na meti policije našao i sam premijer FBiH Fadil Novalić. Poslije samo dva mjeseca taj slučaj se tek povremeno pomene, iako u međuvremenu nije bilo nijedne “krupnije” afere, a kada je tako sa slučajem starim svega dva mjeseca, onda se ne treba čuditi što je neke starije i mnogo krupnije afere odavno prekrio zaborav.

Politikolozi, komunikolozi i sociolozi za “Glas Srpske” odgovaraju na pitanja zašto se više ne spominje afera u vezi sa prodajom diploma, sa akcentom na one iz zapadne Hercegovine, što su novinari zadokumentovali čak i video-snimkom, šta je sa policijskom akcijom “Pandora”, u kojoj je spominjana šteta od nevjerovatne dvije milijarde maraka i dokle je došlo suđenje prvooptuženom u tom slučaju i bivšem direktoru Uprave za indirektno oporezivanje BiH Kemalu Čauševiću.

Pored toga, zaboravljena i bez sudskog epiloga je i velika afera u vezi sa Fabrikom glinice “Birač” i Balkan investment bankom, u kojoj su glavnu ulogu imali sumnjivi litvanski biznismeni, a javnost je potpuno izgubila interesovanje i za predmet “Bobar banka”. Negdje u ladicama Tužilaštva BiH više od pet godina krije se i predmet vezan za pokušaj ubistva predsjednika Srbije Aleksandra Vučića tokom njegovog dolaska na komemoraciju u Srebrenicu u julu 2015. godine, a potpuno nepoznata je sudbina afere o kojoj je brujala javnost u Srpskoj i Srbiji u vezi sa nezakonitim prisluškivanjem visokih političkih zvaničnika u režiji Obavještajno-bezbjednosne agencije BiH.

MUP Srpske podnio je krivične prijave, ali organima gonjenja već godinama su nedostupni kontroverzni bivši direktor fabrike “Nikola Tesla” Dragan Vučetić, koji je na sva zvona obećavao da će se u Srpskoj praviti elektromobil za inostrano tržište, kao i predsjednik nevladine organizacije “Istorijski projekt Srebrenica” Stefan Karganović. Iako su osumnjičeni za pronevjeru višemilionskih sredstava, javnost već godinama ne pokazuje gotovo nikakvo interesovanje za njih i njihovu sudbinu.

Ako se ode samo par godina dalje, valja se prisjetiti i famozne Komisije za reviziju privatizacije koja je formirana 2006. godine sa zadatkom da ispita nezakonitosti u procesu privatizacije u Srpskoj. Krajnji epilog poslije krupnih očekivanja bilo je njeno tiho gašenje, a najpompezniji rezultat bilo je hapšenje nekoliko službenica bivše Direkcije za privatizaciju RS, koje su kasnije u sudskom postupku oslobođene. Predsjednik te komisije Borislav Bijelić, koji se u to vrijeme gotovo svakodnevno pojavljivao u javnosti i predstavljao kao Eliot Nes, potpuno je zaboravljen i već godinama se ne zna ni gdje je, ni šta radi. Takođe, priče o kriminalnoj privatizaciji sa početka prve decenije ovog vijeka odavno ne izazivaju nikakvu pažnju i potpuno su nestale sa radara javnosti.

Krivični postupak traži čvrste dokaze

Politikolog Radomir Nešković kaže da su dva razloga zbog kojih javnost brzo izgubi interesovanje za krupne afere i događaje.

– Prvi je što se u medijima počne izvještavati i pisati o aferama mnogo više nego što bi trebalo, bez čvrstih dokaza i sa puno nagađanja. Time se privuče javnost i stvore velika očekivanja. S druge strane, krivični postupak je mnogo ozbiljnija stvar, jer zahtijeva ogroman posao policije i tužilaštva, traži čvrste dokaze, iziskuje vještačenja i niz drugih radnji koje na kraju treba da dovedu do sudskog epiloga. Psihologija mase je takva da hoće rezultate odmah i traži linč, a ako odmah ne linčujete onoga koga je javnost označila kao odgovornog, narod se razočara i izgubi interesovanje – objašnjava Nešković.

On precizira da je taj prvi razlog upravo to očekivanje javnosti da afera brzo dobije konačni epilog, a kada ga ne bude, izgubi se interesovanje.

– Afera se ne okonča brzo jednostavno zato što nema dokaza, a drugi razlog je što oni koji treba aferu da dovedu do kraja svjesno je razvuku s ciljem zataškavanja. U oba slučaja rezultat je isti, jer narod prestane da se interesuje – ocjenjuje Nešković.

Sociolog i profesor na Univerzitetu u Istočnom Sarajevu Drago Vuković ocjenjuje da je prvi i možda najvažniji indikator uređenosti jednog društva njegova sposobnost da se suprotstavi kriminalu i korupciji.

– To suprotstavljanje ne može biti uspješno ako je površno, povremeno, selektivno i ako njime diriguje politika, a ne institucije zadužene za taj posao. Odavno postoji praksa sklanjanja u ladice mnogih krivičnih djela. To je praksa koja se teško napušta – tvrdi Vuković.

U takvom kontekstu i ambijentu, nastavlja on, gleda se na velike i one manje afere koje su proizvele veliku štetu po državu.

– Dokle god su afere više prisutne u medijima i politici, a manje u sudskim klupama, to nije dobar znak efikasnog rješavanja tih problema. Pri tome ne mislim da umanjim značaj uloge medija, a posebno politike, jer je politički ambijent izuzetno važan. Politika treba da stimuliše borbu protiv kriminala, ali ne površno i ne selektivno, dok mediji, posebno istraživački, imaju važnu ulogu, kako zbog činjenice da pomažu istražnim organima, tako i zbog stvaranja javnog mnjenja koje može tu znatno da utiče – smatra Vuković.

On posebno ističe da velika galama i prijetnje nisu najbolji saveznik efikasne borbe protiv korupcije.

– Slušajući bivšeg ministra bezbjednosti BiH Dragana Mektića imao sam osjećaj da će država konačno ući u tu odlučnu borbu, a na kraju se on našao na sudu zbog kriminala. Samo jaka država, sa uređenim institucijama, može biti efikasna u suprotstavljanju kriminalu i korupciji. Sve ostalo je predstava za javnost koja od slučaja do slučaja traje ovoliko ili onoliko i na kraju bude zaboravljena – zaključuje Vuković.

Puno priče, malo rezultata

Profesor medija i komunikacija na Nezavisnom univerzitetu Banjaluka Ljubomir Zuber, koji je prije tri godine i sam bio dio afere u kojoj je njegova doktorska disertacija dovođena u pitanje, kaže da se mediji u borbi za prisustvo na malom tržištu sve više bave dnevnim skandalima i aferama, dok suštinskim temama daju sve manje prostora i često priču ne dovedu do kraja.

– Na kraju se ispostavilo da od cijele priče u vezi s plagijatom nema ništa, ali sam pretrpio štetu u javnom prostoru. Nažalost, mediji nisu do kraja istražili, ni objavili epilog priče u kojoj smo koleginica Radmila Čokorilo i ja optuživani da smo plagijatori. Senat banjalučkog Univerziteta nikada nije donio odluku da je riječ o plagijatima, jer kada smo tražili tu odluku zato što je predstavljala osnov za našu tužbu, dobili smo odgovor da nam je ne mogu dati, jer takve odluke nema – objašnjava Zuber.

Prema njegovim riječima, upravo zbog takvih slučajeva se prije svega mora odgovoriti na pitanje šta se sve može nazvati aferom, jer za tako nešto moraju da postoje stvarni uslovi.

– Određen broj medija i novinara sklon je da svaku društvenu devijaciju tretira kao aferu, a to nije dobro, jer na taj način ne mogu da izgrade kredibilitet. U takvoj poplavi informacija prema onoj “svakog čuda tri dana dosta” publika gubi interesovanje i za stvarne afere, jer je naviknuta na puno priče, a malo rezultata – kaže Zuber.

U našem društvu, nastavlja on, sve može da prođe i vremenom se ljudi na to naviknu, jer je formirana opšta klima nepovjerenja u institucije i ona se sve više manifestuje kroz izbornu apstinenciju, anomiju i političku pasivizaciju.

– Građani u anomičnim društvima (vrijeme između raspada ranijeg sistema vrijednosti i vremena kada novi sistem vrijednosti nije uspostavljen) sve više gube povjerenje i sve više se distanciraju od politike, zbog opšte nesigurnosti izazvane procesima raslojavanja društva u kojem manjina živi u izobilju, a većina se bori za preživljavanje. Nepotizam, korupcija, organizovani kriminal i druge društveno devijantne pojave postale su sinonim za neke društvene slojeve, a političari i u vlasti i u opoziciji su najčešće medijski prozivani kao nosioci tih pojava – kaže Zuber.

On dalje objašnjava da ako imate nedostatak društvenih normi i stanje destabilizacije i urušavanja pravila koje traje godinama, anomično društvo prerasta u anemično društvo, koje sve više gubi interesovanje za bilo kakva društvena pitanja.

– I onda treba da mediji preuzimaju ulogu svih institucija i da novinar bude i tužilac i sudija za platu koja je u visini polovine potrošačke korpe?! Odgovornost jeste djelimično na novinarima, odnosno na onima koji su političarima na neki način prepustili uređivačku politiku, ali su mnogo odgovorniji drugi akteri društvenih procesa. Političari misle da su najvažniji i jedini izvor informisanja i da su mediji u njihovoj funkciji. A obrnutu situaciju – kada se novinari zainteresuju za neke teme koje ne idu njima u prilog, većina političara doživljava kao napad na ličnost i “neprofesionalno informisanje” – ocjenjuje Zuber.

On ističe da je veliki problem i nedovoljna profesionalna obučenost novinara koji rade u teškim uslovima, što se “s druge strane” vješto koristi, jer je takvom strukturom lako manipulisati.

– Na medijskoj sceni sve je prisutniji oblik nenasilnog pritiska na medije, ali smo svjedoci i otvorenih napada i prijetnji. “Neposlušni novinari” u ratu su bili mobilisani i upućivani na ratište, dok se u miru medijima u kojima rade otkazuju usluge oglašavanja, pa tako vremenom ostaju bez prihoda i sredstava za rad. Mediji jednostavno nemaju

uslova za istraživačko novinarstvo, ali ni jasne vizije i razrađene strategije kako da se bore za objektivno informisanje – zaključuje Zuber.

Vučić

Radomir Nešković kaže da je pokušaj ubistva predsjednika Srbije Aleksandra Vučića u Srebrenici 2015. godine veliki međudržavni problem od koga Republika Srpska ne bi smjela odustati.

– To je teško krivično djelo i kršenje međunarodnog prava i taj slučaj bi morao da bude u stalnom fokusu javnosti. Ali na njemu bi Srbija trebalo da insistira više nego Republika Srpska, jer je to težak incident i slučaj zbog koga su znali da počnu ozbiljni sukobi, zato što se napad na stranog državnika tretira kao napad na državu – kaže Nešković.

 

Izvor:(Glas Srpske)