Godinu dana bez Nebojše Glogovca: “Imao je prirodan autoritet. Nije morao da se dokazuje”

09.02.2019. | 10:15

Navršila se tačno godina otkad je ovozemaljsku scenu zauvijek napustio Nebojša Glogovac (1969-2018), velikan srpskog glumišta i filmskog platna.

Godišnji parastos porodica i prijatelji održaće danas u Aleji zaslužnih građana na Novom groblju, a potom će na Sceni “Ljuba Tadić” Jugoslovenskog dramskog pozorišta (JDP) od 17 časova biti obilježena godišnjica prerane glumčeve smrti predstavljanjem kratkog filma Radivoja Andrića i monografije “Nebojša Glogovac” autorke Tatjane Nježić.

Prvaku Jugoslovenskog dramskog pozorišta posthumno je dodijeljena nagrada Dobričin prsten za životno djelo, baš kao i nagrada “Miloš Žutić” za najbolje glumačko ostvarenje u sezoni 2016/2017, i to za ulogu Hamleta u istoimenoj predstavi JDP, koju je, prema djelu Vilijama Šekspira, režirao Aleksandar Popovski.

Najbolji glumac sa prostora bivše Jugoslavije – o Nebojši Glogovcu samo u superlativu govore njegovi saradnici i prijatelji. Bio je miljenik i publike i kritike. Za četvrt vijeka odigrao je više od 70 pozorišnih, filmskih i televizijskih uloga, u svakoj različit i neponovljiv. Samo je raskošni talenat Nebojše Glogovca mogao da spoji nespojivo i u kratkom vremenskom razmaku jednako uvjerljiv i sugestivan bude i kao Draža Mihailović i kao ustaša transvestit.

“On je od papira napravio trodimenzionalni lik. Ali sve to ne bi bilo da Nebojša nije tome dao ličnost, ono najviše što glumac može da da – da pretoči sebe u nekoga, a da bi se to dogodilo, on mora imati sebe, mora biti neko”, kaže reditelj Rajko Grlić.

Ja nisam našao biće koje je bilo tako spremno da se otkriva, ko je bio tako zahtjevan u nijansama. On je dolazio pola sata prije u šminkernicu, on se spremao, on je znao gdje ide… Mene su kad sam se za njega odlučio plašili da je težak i nemoguć, ali ništa od toga ja nisam osjetio, on je bio neko s kim sam se lijepo igrao”, opisuje Grlić kako je izgledao rad na filmu “Ustav Republike Hrvatske”, u kom Glogovac igra glavnu ulogu – Vjekoslava Kralja, arogantnog profesora, transvestita i homoseksualca, sina ustaše koji je i sam dijelio ta uvjerenja.

“Ima jedna rečenica u kojoj glavni junak ustaša kaže komšiji Srbinu ‘Vi ste korov!’ i mnogi su glumci to pokušavali da izvedu. Ali kad je to rekao Nebojša Glogovac, ja sam se zaledio! To je zato što je on najbolji, on je glumački kolos”, kaže Ante Tomić, scenarista filma.

Uloga “hodajuće kontradikcije” Vjekoslava Kralja donijela je Nebojši Glogovcu nagrade na festivalima u Berlinu i Londonu, na Filmskim susretima u Nišu, Zlatnu arenu u Puli.

Kralj istine

Od 90-ih pa do kraja 2017. Nebojša Glogovac snimio je oko 40 filmova. Bio je i Simke (Do koske), Mare (Sutra ujutru), Toma (Normalni ljudi), Kaja (Nebeska udica), Ivan (Hadersfild), Pandur (Munje), Živac (Kad porastem biću Kengur), Zlatan (Bijeli, bijeli svijet), Mladen (Klopka), Gavrilo (Žena sa slomljenim nosem).

“Nebojša Glogovac je za moju generaciju bio personifikacija junaka koji je govorio o vremenima i temama kojima smo se mi bavili”, kaže Srđan Koljević, scenarista i reditelj, koji je sa Glogovcem sarađivao na sedam filmova.

“Od ‘Ubistva s predumišljajem’ bio je odmah prepoznat, ali tad je bio mladi glumac koji ima potencijal, a on je bio onaj koji raste i razgranava se, što je jasno kad pogledamo sve uloge koje su uslijedile”, kaže Koljević.

Koljević se prisjeća kako je, kada su spremali kostim za ulogu taksiste u filmu “Žena sa slomljenim nosem” – čim se obukao u taksistu – Nebojša je to odmah i postao, zauzeo je držanje i stav taksiste.

Ali isto tako, kada je sniman film “Branio sam Mladu Bosnu”, prihvatio je nezahvalnu ulogu Lea Pfefera.

“Ja sam morao njega da stavim na tu nezahvalnu poziciju, a on je bio spreman da se podredi namjeri, jer je razumio širu sliku. Rekao sam mu – pomozi mi sad, a sljedeći pućeš dobiti ulogu kakvu zaslužuješ… I ja sam mu ostao dužan”, kaže Koljević.

Razumijevanje šire slike potvrđuju ne samo uloge koje je igrao, nego i one koje je odbio. Između ostalog – i ona u filmu Anđeline Džoli.

“Nikako ne bih volio da igram u priči u kojoj je samo jedan narod kriv i lud i krvoločan, a svi drugi divni i male mace, bez obzira na to o kojem je narodu riječ”, govorio je tada Glogovac.

Sličnu situaciju da mora da objašnjava imao je i kasnije, kada je tumačio Dražu Mihailovića. Naročito “nezgodna” pitanja dolazila su iz hrvatske štampe.

“Bez zluradosti, bez jeftinog politikanstva objašnjavao je tamošnjim medijima razlike između Draže Mihailovića i Pavelića i taj veliki teret, ne samo kao glumac, već i kao ličnost je iznio i zaslužio je moje i naše divljenje”, kaže Radoš Bajić, reditelj i scenarista “Ravne Gore”.

“Kad sam mu rekao da je on moj izbor, on je pustio suzu, sa sviješću da radi nešto bitno za nas i naše saznanje, udahnuo je život ulozi koja je, pored mnogih drugih, obilježila njegov opus. Danas kad Nebojše više nema, ja ne znam koga bih ja ili moje kolege reditelji i scenaristi pozvali i ponudili mu pretpostavku da nastavi tu ulogu, jer je Nebojša bio neponovljiv, bravurozan i jedinstven”, kaže Bajić.

“Ja sam subjektivan – za mene je Glogi bio najbolji na svijetu. On je imao takvu istinitost da kad uđe u kadar – on je taj čovjek i ono što je za mene važno – on je bio glumac koji je najbolje znao da ćuti u kadru i tim ćutanjem kroz neku trpnu radnju uspijevao je da izrazi jedan užasno slojevit spektar emocija”, kaže reditelj Srdan Golubović.

Glogovcu je namijenio i glavnu ulogu u filmu “Otac”, ali tu ulogu ipak nije odigrao. Zato su zapamćene uloge Mladena iz “Klopke” i doktora Nebojše iz filma “Krugovi”.

“Zanimljivo je bilo za ‘Krugove’ – ja sam mu dao scenario i rekao da izabere šta želi da igra, a on je sam odabrao doktora, jer je to najteža uloga. I da nije izabrao, ja bih ga molio da to uzme, jer takvu ulogu može da igra samo veliki glumac”, kaže Golubović.

Ipak, najupečatljivije sjećanje sa snimanja jeste jedna scena iz filma “Klopka”.

“Tu mi se desilo jedini put da se scena snimi u jednom kadru, to je kad Glogi priča Nataši da je ubio čovjeka. Nije bilo planirano da on plače, ali on je počeo da plače i ja sam rekao ‘Stop, gotovo!’ i okrenuo sam se i vidio ekipu koja plače. To su rijetki trenuci, kad glumac uradi ne nešto što se nismo dogovarali, nego nešto što reditelj ne može ni da pretpostavi, da samoj sceni i filmu da dimenziju koji ni sam reditelj nije zamišljao”, govori Srdan Golubović.

Biti il’ ne biti

“Hadersfild”, “U potpalublju”, “Bure baruta”, “Molijer, još jedan život”, “Šine”, “Sumnjivo lice”, “Metamorfoze”, “Razbijeni krčag” – predstave su koje su obilježile ne jednu glumačku biografiju, nego i godine jednog teatra – zaključno sa Hamletom; posljednje izvođenje na sceni Jugoslovenskog dramskog pozorišta u decembru 2017.

“Iz ovog pozorišta su otišli mnogi veliki glumci koji su možda odigrali i veći repetroar od Nebojše, ali koliko sam ja u ovom pozorištu nikad se nije osjetila tolika praznina odlaskom jednog čovjeka i glumca, kažem to namjerno, jer je on pokrivao ogroman jedan segment svojim talentom i ljudskošću i značio je nama kolegama strašno mnogo i ja nisam vidio snažnijeg čovjeka i čovjeka sa toliko energije i nisam vidio čovjeka koji toliko sumnja koliko je on sumnjao”, kaže glumac Vojin Ćetković, prijatelj i kum Nebojše Glogovca.

Sumnja je razlog zboj kojeg Glogovac nije lako prihvatio ulogu Hamleta.

“U početku je postojao i strah – da li ja to mogu, šta će to meni, nisam to ja. Jer, sam ja svoje biti il’ ne biti prošao prije ne znam koliko i odlučio se za biti”, govorio je tada Glogovac.

Ipak, njegov Hamlet je čovjek čiji se životni problemi ponavljaju četiri stoljeća.

“Prije 400 godina kaže Hamlet ‘Vrijeme je iskočilo iz zgloba’, a evo dan-danas je aktuelno reći da je vrijeme iskočilo iz zgloba. Izgleda da ljudi imaju uvijek potrebu da se žale na vrijeme i sistem, jer ih to ugnjetava i tišti, a negdje je to i ljudska potreba”, govorio je poslije premijere.

Zbunjeni student i srednjovjekovni princ

Širu publiku Nebojša Glogovac ipak je osvojio sa televizijskih ekrana. Devedesetih godina bio je Zlatko Gavrilović, zbunjeni student prava u seriji “Porodično blago”.

“Njega ljudi vezuju za ozbiljne dramske uloge, ali on je sjajan komičar”, kaže Nataša Ninković, koja je sa Glogovcem igrala u seriji “Porodično blago”, ali i u filmovima “Spasilac”, “Klopka”, u pozorištu.

Bili su kolege i prijatelji od studija.

“On je nekako imao jedan prirodan autoritet i nije morao da dokazuje ni na jedan način, nije ni imao potrebu da se dokazuje niti je volio to. On je jednostavno imao tu vrstu autoriteta, bio je neprikosnoven”, kaže Nataša Ninković.

Prema njenim riječima, Glogovac je “volio igru, volio je proces tokom kojeg se dolazi do autentičnog izraza, bio je jak karakter, a istovremeno jako suptilan”.

U seriji “Moj rođak sa sela” igrao je protu u jednom šumadijskom selu, zaigrao je i u krimi seriji “Ubice mog oca”, ali i u istorijskim spektaklima kakvi su “Ravna Gora” i “Nemanjići –rađanje kraljevine”.

“On je volio svemu što radi i u pozorištu i na filmu da da neki viši značaj, on nije govorio samo publici u sali, one je želio da njegova replika ode malo dalje. Potrošio je više nego što je imao i davao je više nego što je mogao”, kaže Ćetković.

Dao je više nego što je imao

“Naši životi su se dosta ukrštali, jedino u čemu se nismo nalazili – ja sam volio da pecam, a on je vozio motor”, prisjeća se Vojin Ćetković nekih sitnica, ali pamti i važne profesionalne savjete i kako mu je Glogovac objašnjavao odnos prema kameri:

“Ti i ja razgovaramo o nečemu važnom i tebi i meni, i to je važno i mi smo fokusirani na to, ali ja sve vrijeme znam da me odande posmatra neka prelijepa djevojka i ja svoj najljepši dio lica i profila šaljem njoj, ne tebi.”

Glogovac i Ćetković zajedno su igrali u pozorištu, mjesec dana proveli su na kanadsko-američkoj turneji sa predstavom “Hadersfild”. Posljednje što su zajedno snimili, bila je završna scena u serijalu “Nemanjići – rađanje kraljevine”, u kojoj Glogovac igra Vukana Nemanjića, a Ćetković Stefana Prvovenčanog.

“Ta posljednja scena je jako dirljiva, on (Glogovac) je tražio da se dopiše i tu se rastaju dva brata i Vukan odlazi i poslije toga javljaju da je Vukan umro… I to je naša posljednja scena koju smo snimili”, kaže Ćetković, koji priznaje da i dalje u nekim dilemama pomisli šta bi njegov prijatelj uradio da je tu:

“Kad su u pitanju takve sfere prijateljstva, ja i dalje u nekim dilemama pomislim šta bi on rekao… Tako da… I dalje često razgovaram s njim.”

Tokom 2018. završeni su filmovi koje je Glogovac snimao godinu dana ranije, a u kojima je opet spojio nespojivo. U filmu “Zaspanka za vojnike” za njega je planirana bila uloga komandanta – odigrao je seljaka i pokazao da malih uloga nema. Te scene su snimljene u jednom danu, 9. decembra 2017.

U “Južnom vjetru” igra negativnog junaka iz beogradskog podzemlja.

“Glumca takvog kalibra nismo nikad imali i pitanje je da li ćemo imati nešto tako slično i to je bila velika čast biti s njim u kadru. Rad s njim bio je dvostruki proces – jedno je bilo da igram, a drugo da gledam kako radi i da učim od njega”, kaže Miloš Biković.

Glogovac je preminuo 9. februara u Beogradu poslije kraće i teške bolesti.

 

Izvor:(B92 / RTS)