“Ko to tamo peva”: Ove stvari o legendarnom filmu niste znali, kraj je imao dvije verzije

21.07.2020. | 18:29

Paja Vuisić mi je poklonio jednu minijaturnu drvenu klapu na kojoj piše “Šijanu za prvi bijoskopdžijski film”, rekao je Slobodan Šijan, reditelj kultnog filma “Ko to tamo peva”.

Filmski festival u Kanu odabrao je za svoj program Kan klasik kultni srpski film “Ko to tamo peva” po scenariju Duška Kovačevića u režiji Slobodana Šijana, prenijele su agencije.

Da nije bilo pandemije kao prateći program Pulskog festival, koji je takođe odložen, u Srpskom kulturnom centru u Puli bila bi održana izložba posvećena tom legendarnom ostvarenju koje bilježi jubilej, 40 godina od nastanka i premijere.

“Sa mnogo radosti spremali smo izložbu, a sada… odložena je. Samo da prođe ova nevolja, pa ćemo već vidjeti kada će biti”, kaže osnivač i čelnik pomenute ustanove Milan Rošula.

A ne tako davno, govoreći za Blic o ovom svom čuvenom ostvarenju, reditelj Slobodan Šijan je, između ostalog, rekao da je sve počelo kada je zazvonio telefon.

“Zvao me Fića David (Filip David, prim.n.), u to vrijeme urednik dramskog programa na televiziji, na kojoj sam već radio nekoliko drama. I kaže: ”Imam neki tekst, možda će tebi biti zanimljiv…”. Ubrzo mi da primjerak, još ga negdje imam, na kome piše reditelj Goran Paskaljević, glavna uloga Mija Aleksić…

Valjao sam se

Mija je, kaže, trebalo da igra starca koga u filmu glumi Mića Tomić.

“U prvoj verziji to je bila glavna uloga jer je bila priča o starom čovjeku koji ide da posjeti sina u Beograd, vozi se autobusom gradskog saaobraćajnog, hoće da kupi zimski kaput, ali ne rade radnje… Isprva, to je trebalo da bude televizijska drama od oko pedeset minuta. Uzmem da čitam i oduševim se raznim duhovitim stvarima, valj’o sam se od smijeha dok sam čitao… Jednostavno, prepoznao sam komiku i duhovitost s kojima bih mogao rediteljski da se bavim. Tada nisam poznavao Duška. A bio sam blizak sa Božom Nikolićem, sa kojim sam radio dva televizijska filma, i on mi kaže da je dobar prijatelj sa Duškom Kovačevićem. On nas je povezao. Sretnemo se Duško i ja i kroz razgovor dođemo na ideju da radimo cjelovečernji igrani film, i krenemo da pravimo planove. Prvo je trebalo da bude koprodukcija “Centar film” i televizija, ali na televiziji to nije prošlo.

Potom je Duško napisao scenario koji je dat “Centar filmu”.

“Oni su se zainteresovali i tako je krenulo… Poslije je, naravno, bilo još nekoliko ruku scenarija. Recimo, u početku su autobus vozila dva brata, pa smo promijenili da to budu otac i sin, pri čemu je najveći broj replika pripao samo ocu… Scenario je imao zaista lijep i dobar razvoj, ali nekako smo lutali kad je u pitanju kraj. Sve je bilo u fragmentima, i stalno sam govorio da nam treba veliki bum ko u stripu. Onda Duško kaže kako je čitao izvjestan tekst o nekom autobusu koji je pogođen u vrijeme bombardovanja u Drugom svjetskom ratu… Ali to je značilo i da će poskupiti čitav film jer ga treba premjestiti u taj period… Kažem, ma nije to tako strašno, malo kostim prilagodimo, a nekako ćemo već ubijediti producente. E, to je jedan od ključnih momenata. Kad smo to promijenili i kad je Duško donio taj kraj sa autobusom i bombardovanjem, koji smo poslije radili u dvije varijante, sve je krenulo da se slaže, likovi se posložili, zaokružili… Kao kockice.

Dobri duh

Kada je o muzikantima riječ, kaže Šijan, na početku nešto nije štimalo.

“I onda Duško predloži da napravimo muzikante Rome koji komentarišu radnju kao u mom TV filmu „Najlepša soba“, a da kao vrstu muzičkog kontrapunkta uvedemo šlager pjevača. Saglasimo se da zovem Vokija Kostića, a tad još nismo znali da li će muzikanti da prežive na kraju ili ne. Čak smo snimili dva kraja. A tekstove songova je Duško pisao kad smo već počeli sa radimo i oduševljavao nas. Ovaj mlađi Rom, Neša, nije pjevao. U stvari, obojica su samo otvarali usta na već snimljene pjesme koje pjevaju ovaj stariji, tj. Lepi Mića i jedan drugi dječak. Bilo je nekih kojima se tokom rada ti songovi nisu dopadali, čak i kad je film prikazan na festivalu u Puli Vuksan Lukovac me ubjeđivao da izbacim te songove jer kao zaustavljaju, usporavaju film… Naravno da nije dolazilo u obzir. Meni se to dopadalo i mislim da je to vrlo bitan moment za film, da kažem, otrežnjujući, brehtovski.

Po Šijanovim riječima, lik koji igra Paja Vuisić je, na neki način, trebalo da bude glavni.

“Ja sam to tako vidio mada se smatra da je u “Ko to tamo peva” glavna uloga grupna, tj. svi iz autobusa. A svi su me plašili za Paju; te on je težak, te ovakav je, onakav je… Međutim, nikakvih problema nisam imao. Naprotiv! Uvijek među prvima na snimanju, spreman, zna tekst… Na kraju snimanja doživio sam od njega jedan jako lijep gest kakav je on činio prema svim rediteljima debitantima. Poklonio mi je jednu minijaturnu drvenu klapu, to je njemu neki stolar pravio, na kojoj piše: “Šijanu za prvi bijoskopdžijski film, Paja Vuisić”. Meni je ta saradnja ostala u najljepšem sjećanju. “Ko to tamo peva” je film rađen u divnoj atmosferi kojoj je najviše doprinio i Dragan Nikolić. Ja njega nisam poznavao, ali sam ga jako cijenio kao glumca. I kad je prihvatio ulogu, a učinio je to u posljednjem trenutku, to je bilo fenomenalno i za taj lik i za cijeli film i za atmosferu. Zaista je bio dobri duh tog filma na samom snimanju.

Frka

Film, poznato je, urađen je sa veoma skromnim budžetom.

“Radili smo sa jako malo novca. Direktor filma Nikola Popović je da bi uštedio na dnevnicama, smislio da mi ne spavamo na terenu nego da nas svako jutro mini-bus vozi od Crkve Svetog Marka. Skupi se ekipa, posjedamo u mini-bus i vozimo se u Deliblatsku pješčaru oko sat i po, onda tamo, kako se to kaže, radimo ko crnci po cijeli dan i uveče nazad… Svaki dan. Tako smo radili.”

A žargonski rečeno, kaže Šijan, bila mu je malo frka oko Berčeka.

“Aleksandar Berček je u to vrijeme bio mladi glumac u usponu koji je, recimo, prije toga uradio odličnu ulogu u filmu “Kvar” Miše Radivojevića. Htio sam ga za ulogu sina, to jest šofera, ali sam zamislio da ga ošišam do glave da bi taj njegov šarmantni, osvajajući osmijeh djelovao pomalo idiotski na način koji nama za film treba. Razgovarao sam s Mišom Radivojevićem da mi pomogne da ga ubjedimo… Sumnjao sam da l’ će uopšte pristati da igra jer on tu ima jako malo teksta, a tek šišanje… Međutim, prihvatio je, pristao. Bez problema. Sjajna je saradnja bila, a izvanredno je uradio ulogu. Radili smo po osjećaju. U početku mi je davao neke varijante da izaberem, i onda sam ja nešto odabrao, a on je potom to dalje razrađivao.

A kada je riječ o čuvenoj sceni zvanoj “zvaću djecu”…

“Tog čika Stanojla sam našao kad sam radio film “Najlepša soba” za televiziju. Inače, ne znam da l’ ste primjetili, likovi iz autobusa su profesionalni glumci, a svi koje oni usput sreću su naturščici. To je bio koncept, u to vrijeme me nerviralo kad glumci glume seljake, pa sam uzeo naturščike. A i to dodatno stvara utisak, žargonski rečeno, da su u tunguziji… Čika Stanojlo je bio baš dobar, inače je bio po struci limar. Vrlo inteligentan, pamtio tekst fenomenalno… A kad smo snimali tu scenu koju vi zovete “zvaću djecu”, on krene da se dernja: ”Djecooooooo”. Pitam ga mu što viče O, pa O, pa O, odvojeno uzvikuje. Kaže on meni: ”Tako piše”. Rekoh – super, ostavi tako. Njega je Paja Vuisić doslovce pustio da tresne na zemlju. Nikakvi filmski trikovi. Čist realitet. Napomenem Paji da je on ipak sitan, stariji čovjek… Kad će Paja “i žilav, a treba nam to tako”. I stvarno, baci ga Paja, to jest ispusti iz ruku sa solidne visine a on ništa, ustane ko čigra.

Na pomen mlade, odnosno Nede Arnerić, Šijan veli:

“Odlično je napravila ulogu. Recimo, ona scena kad pleše sa Draganom Nikolićem, odnosno šlager pjevačem. Ona je sama osmislila, uspjela da nađe korak kao neuka seljanka koja ne zna da igra. Štimac je u “Ko to tamo peva” takođe napravio sjajnu ulogu koja je inače vrlo nezahvalna, čista pasiva, malo teksta… Volim da se šalim ističući da je to njegova prva filmska uloga u kojoj je imao ljubavnu scenu. Ruku na srce, imao sam sreću sa tim podjelama.”

Šok

Upitan da li je znao da Dragan Nikolić ne zna da pjeva, kaže:

“Jesam, naravno. On me provalio, odmah me pitao: “Je l’ ti hoćeš ono kao kod Žike što sam falširao?”. Rekoh – da! To je bila ideja da je on šlager pjevač, a da ne zna da pjeva, ali se hvali, i da je svima jasno da ne zna da pjeva osim njemu. To je i mini-omaž Žiki i Draganovoj ulozi Džimija Barke u filmu “Kad budem mrtav i beo” Živojina Pavlovića.”

Šijan napominje i da mu je bio šok kada su prikazivali film za Umjetničko vijeće “Centar filma”.

“Zatvorena projekcija, ali je bila puna sala u Košutnjaku. Niko se nije nasmijao ni jedan jedini put! Projekcija se završi, ljudi izlaze smrknutih lica. Ja šokiran, pomislim u sebi ‘ovo je katastrofa’, šta sam ovo napravio… Poslije mnogo godina mi je jedna djevojka iz “Centar filma” rekla da je bila oduševljena, da joj je to omiljeni film, a da se tada nije nasmijala jer ju je bilo sramota… Valjda se ljudi konsternirali od procjenjivačke komisije.”

Film je na Kanskom festival bio 1981. i izvrsno je primljen.

“Dobio je veliki publicitet i bio je odmah otkupljen za Holandiju i brojne druge zemlje. Dobio je nagradu za najbolji strani debitantski film prikazan u Francuskoj i nagradu “Filip Moris”, koja se dodjeljuje francuskom distributeru za troškove distribucije filma. Imao je široku distribuciju u Francuskoj”, kaže Šijan.

Duhovitost filma “Ko to tamo peva” je odavno ušla u legendu, no o slojevitosti, sveobuhvatnosti i bogatstvu značenjskih nivoa ovog antologijskog ostvarenja malo se govori. Dejan Sretenović kao selektor izložbe “Ko to tamo peva” – 27. Memorijal Nadežde Petrović (27. septembar – 7. novembar 2014) je rekao: ”Šijanov film nametnuo mi se spontano kao referenca jer se radi o snažnoj i tekstualno slojevitoj metafori srpskog društva i mentaliteta koja, začuđujuće, nije sve do danas iščitana u političkom ključu, iako je u recentnoj prošlosti i te kako bilo povoda za to. Za mene je ’Ko to tamo peva’ šifra na koju se, poput Konstantinovićeve ’Filozofije palanke’, valja pozivati kada govorimo o sebi samima, o našem mentalitetu, o palanačkom duhu i njegovom svetonazoru, vrijednostima, navikama, zabludama. Ta šifra nam i danas aktivno pomaže da otključamo pristup društvenoj stvarnosti u Srbiji jer procesi modernizacije i građanske emancipacije ovdje nisu dovedeni do kraja i posljedice toga trpimo i danas. S druge strane, sintagma ’Ko to tamo peva’ upućuje metaforički na odnos umjetnosti i društva, jer šta su drugo dva mala Roma koji u interludijima kroz songove opisuju ono što se oko njih događa do glas umjetnosti koja specifičnim izražajnim sredstvima opjeva socijalnu realnost i pomaže nam da je razumemo iz perspektive drugačije od one svakodnevne.”