Kaže da je počela da piše pjesme zahvaljujući svojoj učiteljici Ivani Milošević, koja je prepoznala njen talenat i njene pesme slala na konkurse širom Srbije.
Nina kaže da pjesme “ne smišlja dugo”, već da joj “same izađu iz glave na papir, najduže za pet minuta”.
“Knjiga je ilustrovana crtežima mojih drugara iz škole, a korice sam nacrtala ja sama… Stizale su nagrade, zahvalnice, za moje pjesme sa svih strana… Zbog korone nisam ni mogla posljednjim mjeseci da putujem. Zato sam napisala i jednu pjesmu “Virus korona”, i za nju opet dobila nagradu… Od udruženja pisaca “Krilo” sam dobila diplomu za tu pjesmu”, kaže Nina Kuč.
Nina je neobično dijete jer je posvećeno svom svijetu, čita knjige i ima uzore u pjesnicima. Obožava, kaže, Miku Antića i Desanku Maksimović.
“Nekada mi iznenada dođe inspiracija, izazvana nekim događajem, pojavom ili osjećanjem. Kada me nešto inspiriše, treba mi malo vremena da svoje emocije i misli prenesem kroz pjesmu. Najviše mi se dopada to što se moje pjesme sviđaju mojim vršnjacima i mlađoj djeci… Znam da ih roditelji čak i uspavljuju tako što im čitaju, i sretna sam zbog toga. Želim da pišem i dalje, i da se nikada ne zaustavim, bez obzira na to čime se budem bavila”, kaže Nina.
Inspiracija ove mlade pjesnikinje se mijenja kako sazrijeva, tako da je nekada pisala o godišnjim dobima, roditeljima ocu Bojanu, majci Dragani, i braći Savi i Relji… Sada piše o malo “ozbiljnijim stvarima”… I o koroni, ali i o osmijehu koji je potreban svakom čovjeku svaki dan, a i o rodoljubivim osjećanjima.
