Petar Božović: U Banjaluci se uvijek divno osjećam, kao kod svoje kuće, opušteno i srećno

27.12.2020. | 09:35

Ova nagrada je kao neka potvrda svega onoga što sam želio kada sam počinjao da se bavim glumom. Ona je na neki način kruna svega što sam do sada uradio u pozorištu. Sva moja životna padanja i dizanja tokom bavljenja ovim divnim, izazovnim, ali i teškim poslom, u čovjeku stvara osjećanje da se imao zašta roditi. I na “strašnom” mjestu kao što je pozornica uspjeti.

Kaže ovo u intervju za “Glas Srpske” proslavljeni glumac Petar Božović povodom dobijanja ovogodišnje nagrade Udruženja dramskih umjetnika Srbije za životno djelo “Dobričin prsten”.

Tokom višedecenijske karijere Božović je odigrao blizu dvjesta filmskih i TV uloga, u saradnji sa najznačajnijim rediteljima sa ovih prostora, od Zdravka Velimirovića, Puriše Đorđevića, Dušana Makavejeva i Lordana Zafranovića, do Srđana Karanovića, Gorana Paskaljevića, Rajka Grlića, Gorana Markovića i Srđana Dragojevića. Ipak, najupečatljivije likove po kojima ga i danas pamti publika ostvario je u filmovima Živka Nikolića. Ostao je nezaboravan i ušao u filmske antologije kao Zeljo u “Čudu neviđenom”, Đorđe “Žorž” u “Ljepoti poroka”, načelnik Maksim u tragikomediji “U ime naroda”, doktor za ljubavne probleme u filmu ‘Čekaj me, ja sigurno neću doći”, ali i kao Atifaga u filmu “Nož” i Sloba u filmu “Lijepa sela lijepo gore”.

U razgovoru za Glas Srpske Božović je otkrio i kako je njegov glumački put, a koji traje skoro 60 godina, bio isprepleten raznim usponima i padovima, ličnim nedoumicama i unutrašnjim borbama. Otkrio je i zašto je odbio ulogu Valtera u filmu “Valter brani Sarajevo”, zbog čega bi nekada najradije pobjegao na selo i bio sa ovcama, ali i govorio o svom prijateljstvu sa mitropolitom Amfilohijem, ali i njegovim posebnim emotivnim vezama sa Banjalukom.

Kada bi sumirali svoju dosadašnju profesionalnu karijeru, kako bi to izgledalo?

Kritičari i publika su me svrstali u neku visoku kategoriju. I to godi. Ali, nije bilo sve tako jednostavno. U jednom periodu svog života imao sam razne dileme, jer je pozorište bilo pod uticajem raznih istorijskih, političkih i društvenih okolnosti i gibanja. A mi smo ih hvala Bogu imali mnogo. I to je prosto lično uticalo na mene, moj privatni život, mozak i dušu. Često sam htio odustati. Dići ruke od svega. Mnogo puta sam želio otići na neko drugo mjesto. U tim nekim mojim shvatanjima glumačkog posla, otkazivao sam pojedine pozorišne predstave. Težio sam ka nekoj čistoti. Nisam htio da prodajem truli paradajz nikome. U tim trenucima i mojim begovima znao sam otići na mjesta na koja inače nikada ne bih otišao. A onda sam se prisjetio riječi vladike Nikolaja Velimirovića: “Neprijatelji nisu neprijatelji, nego surovi prijatelji”. Kada sam krenuo da proučavam njegovu poetiku i filozofiju, u tim mojim istraživačkim počecima nisam se baš slagao s njim. Ali s godinama sve više sam shvatao kako je bio u pravu – da i oni koji su me gurnuli i odvojili od zemlje, u stvari spojili sa onim što mi je Bog dao, a to je glumački dar. Shvatio sam da treba da služim, a ne da se uznosim.

Koja uloga vam je posebno ostala u sjećanju i zbog čega?

Da budem iskren, nekada čak i zaboravim šta sam sve radio. Ali, ako bih to morao uraditi vjerovatno su to uloge iz filmova neprevaziđenog Živka Nikolića, koji i danas opstaju na površini vremena. Mnogo mi znači i uloga Nikole Tesle. Nikolić mi je jednom prilikom rekao da je to za njega najbolja uloga u jugoslovenskom filmu, a meni su takva priznanja draža od bilo kakvih plaketa, značaka i ordenja. Drago mi je i kad danas čujem da se gledaju ti filmovi i među mladima prepričavaju pojedini citati. To je u stvari i ono što je i najdragocjenije u čitavoj ovoj priči.

Da li je bilo uloga koje ste odbili?

Bilo mi je ponuđeno da glumim Valtera u filmu “Valter brani Sarajevo”. To se desilo u periodu kada sam došao sa nekog bolovanja, ali i započinjao projekat snimanja filma “Derviš i smrt”. Bilo mi je stvarno bez veze da otkažem jedan projekat, a započnem drugi. Odbio sam i ulogu u seriji koja je bila posvećena Aljoši Karamazovu. U to vrijeme sam imao dugu kosu i trebao sam da se za potrebe uloge ošišam. Rekao sam kako to ne dolazi u obzir. Čini mi se da sam odbijajući sve te uloge postojao nekako čvršći i jači. Ne može se sve u životu. A i ne treba. Ima toliko prostora da se čovjek iskaže. Ne moramo biti nezasiti i oblaporni. Uostalom, sjećam se Gerda Milera, čuvenog njemačkog centarfora, kome je trebalo samo pola metra da postigne gol. Često sam se znao našaliti i reći kako je i meni toliko potrebno.

Da li je istina da ste požalili zbog uloge u filmu “Lijepa sela lijepo gore”?

Nije mi žao, ali nikada više ne bih prihvatio jednu takvu ulogu. Kada kopate po sebi, radeći neku ulogu, onda je normalno da iz nekih svojih fioka počnete vaditi neka svoja sjećanja. Neke slike u glavama ostaju strašno dugo. Na svu sreću ne pojavljuju se stalno, ali kada ih se sjetite, one izazivaju bol. Takvu ulogu stvarno ne bih više nikada radio pogotovo na našim prostorima. Siguran sam da je sličnih događaja bilo i u drugdje u svijetu, ali ja živim ovdje i sve ljude smatram svojom braćom. To osjećanje mi je dragocjeno. Bio sam na mnogim hodočašćima koja su me duhovno prosvijetlila. Na kraju krajeva, snimio sam i “Gorski vijenac” koji možda nikada ne bih snimio da nisam otišao iz pozorišta. Tada sam prvi put osjetio neku neviđenu slobodu. A otišao sam jer sam shvatio da je ono skrajnuto iz svih društvenih dešavanja. Pogledajte samo današnje zdravstvene izvještaje. Krenu od kafića i restorana, pa onda spomenu spa centre i teretane i na kraju dođu do bioskopa i pozorišta. To najbolje govori o nama i u kakvom društvu živimo.

Spomenuli ste Živka Nikolića, kako ga pamtite i da li nam danas nedostaje takvih ljudi i reditelja?

Naravno. To je jasno kao dan. On je čovjek za sva vremena. Njegovim filmovima se i danas smijemo, ali u tom smijehu ima i prikrivene gorčine. Kada sam snimio film “U ime naroda”, mnogi ljudi su prestali da pričaju sa mnom. Film je najviše pogodio pojedine partijske ljude i zvaničnike iz tih mutnih vremena. Njihova priča je obično zavodljiva. Obećavaju kule i gradove. A kada nestane te magle vidiš da si u zemlji Nedođiji.

Kada bi mogli da se vratite u prošlost i nešto promijenite, šta bi to bilo?

Još kao mali sam osjetio socijalnu nejednakost. Sjećam se da je u selu gdje su moji rođeni, jedna do druge bile četničke i partizanske kuće. Naravno, ne radi se ovdje samo o četnicima i partizanima, već i onima koji su bogatiji i siromašniji. Meni je i danas ideal da sva djeca imaju sve do završetka osnovne škole. A onda po onoj narodnoj “Kom obojci, kom opanci”. Svi nešto obećavaju, ali mi i dalje gledamo tužne priče o gladnoj djeci na Kosovu. Gotovo svakodnevno nas bombarduju pozivima “pomozite gladnu djecu”. I onda ti se smuči večera i počneš se osjećati bijedno i kažeš sebi – pa, jebo te, ja imam, a oni nemaju. Ipak, najveća tragedija je da oni koji pune ulice svojim izbornim plakatima, njih baš briga za sve to. Nažalost, i današnji penzioneri su kao ta djeca. Za mnom niko nije toliko kukao kao sada. Govore nam: “Molimo vas, pazite se i ne izlazite”. Ja rekoh – šta je ovo. Kakva je ova naprasna briga, jer su nas već doveli do prosjačkog štapa. To nije ništa drugo do igranje sa masama. Često se sjetim divne serije “Više od igre”. Oni stariji i danas kažu: “Bože, što su to bila neka lijepa i bezbrižna vremena” u kojima su se nadigravali “Radnički” i “Građanski”. Mi iz naše prošlosti ništa nismo naučili. Rat je ostavio posljedice koje i danas osjetimo.

Često ste dolazili u Banjaluku, kakve vas uspomenu vežu za ovaj grad?

Žao mi je što trenutno nisam u prilici da dođem. Ova pandemija je učinila svoje. U Banjaluci se uvijek divno osjećam. Što bi se reklo, kao kod svoje kuće. Opušteno i srećno. Zbog svega toga, tu se nekako osjećam voljenijim nego u svom gradu. Posebno mi je žao zbog predstave koju trenutno ne možemo igrati u Narodnom pozorištu Republike Srpske, ali i kolega i koleginica koji su tako divni glumci. Naravno, i divni ljudi. Nikada nismo završili predstavu, pa odmah otišli kući, već smo uvijek seli, pričali i popili po koju. Nedostaje mi i hotel “Palas” gdje sam odsjedao i njegova divna bašta, a posebno mi je žao i puno mi nedostaje kafana “Studenac” koja se nalazi pored Vrbasa. Nedostaje mi i moj kum Šako. Doduše, često se čujemo telefon, ali to nije to. Nedavno mi se javio moj sin Ljuba Savanović. Tako ga zovem jer on u predstavi “Otac i sin” glumi mog sina. Sve njih ja ne doživljavam samo kao bliske i drage kolege, već i kao rođake. Nadam se da će sve ovo oko korone ubrzo proći i doći vrijeme da ponovo dođem tu. Nedostaje mi sve to.

Dobro ste poznavali mitropolita Amfilohija. Kako ste ga doživjeli?

On je bio neko ko je srpskom narodu na prostorima Crne Gore vratio vjeru. Vratio je dostojanstvo. Sjećam se jednog susreta s njim u Nikšiću, na jednom groblju koje je bilo prepuno stećaka. Tražio sam tada lokaciju za snimanje “Gorskog vijenca”. Tada mi je on pomalo razočarano rekao kako veliki broj ljudi ne zna ni da se prekrsti. Ta neka komunistička ideologija bila je najuspješnija upravo u Crnoj Gori. Ogromna i nemjerljiva. Mnogi su neke njegove izjave pokušali zloupotrijebiti i nazvati ratnohuškačkim. Bila je napravljena jedna matrica da kad god neko priča o pravoslavlju, vjeri i jeziku, to doživljava negativno. Pojedini političari su to čak nazivali remetilačkim faktorom. To je njemačko-austrijska strategija. U tim igrama koju su prihvatili i pojedini “domaći” političari čak je i sam Njegoš proglašen genocidnim. To je strašno i nedopustivo. Niko ljepše stihove nikada ne napisa. Nažalost, ljudi sa ovih naših prostora i danas su tek monete za potkusurivanje velikih sila. Mitropolit Amfilohije je to pokušao da promijeni. Pokušao je da vrati vjeru ljudima. Napravio je veliki broj pravoslavnih hramova. Održao je SPC u Crnoj Gori i sačuvao identitet srpskog naroda. Zbog svega toga on je za mene svetac i istorijska ličnost. Što bi rekao Dobriša Cesarić – “u tom slapu, ja sam samo jedna kap”. Ali draga mi je ta kap.

Na planini sa ovcama

Negdje sam pročitao kako Vam najviše nedostaje pozorište i kafana, ali i da ste ušli u godine kada bi najradije bili na planini sa ovcama?

To bih uvijek želio. Da s vremena na vrijeme pobjegnem negdje na planinu i budem sam sa ovcama. Da odmorim dušu i um. Ali i da se nakon toga vratim u grad, jer i u raznim institucijama imamo ovaca. Ali da ne budemo sada zli i cinični.