Pjevač kojeg obožavaju generacije otkrio: Bio sam jako nemiran, đed me nazvao Baja!

10.06.2021. | 14:53

Već nekoliko dana regionalni mediji bruje o prozivci pjevačice Jelene Karleuše, koja je svog kolegu po mikrofonu, popularnog pjevača Mirka Pajčina, poznatijeg kao Baja Mali Knindža, “počastila” najpogrdnijim riječima.

Povodom toga, ovo je odličan intervju koji je 2018. godine Pajčin dao za BN TV, u kome je potanko opisao svoj životni i muzički put. Pročitajte…

To mi je bio i vjetar u leđa i teret na leđima, da niko nije znao ko je Mirko Pajčin, a svi su znali Baju. Još od malena. Poslije je nadogradnjom došlo do Malog Knindže, i lako se sve lijepilo za mene.

“Odrastao sam u običnoj porodici, domaćinskoj. Ćale je radio u Njemačkoj i Austriji, a majka je bila domaćica, ona je podizala mene i brata. Imao sam i babu Smilju, najdražu osobu u životu, i stalno potenciram da sam od nje crpio mnoge stvari i po pitanju poezije, i života, i ponašanja, i da ostanem normalan u životu.

Bez bubrega od sedme godine

Negdje u šestoj, sedmoj godini, ispratio sam oca na autobusku stanicu, vraćao se u Njemačku. I kad je otišao, ja sam se vraćao kući, preko nekog drvenog prelaza, nešto mi je ukočilo nogu, nisam mogao da pređem. Porodica se zabrine, šta je djetetu, vodi doktorima u Livno, nisu mogli ništa da ustanove. U suštini je bio problem sa desnim bubregom. I malo nemara, malo neznanja, 1972, šarena vremena, Maspok, prebace me u Sarajevo. Operiše me doktor Jozef Kafka, Jevrejin, praktično mi spasio život, jer je bubreg bio toliko istrulio da to nije normalno. Izgubio sam bubreg sa sedam godina. Otac je morao da se vrati nakon dva dana, da spasava život sinu, sve što je zaradio on je davao na liječenje. Zato ja ne dam na njih nikad, na roditelje, bez obzira i da nisu takvi, ja opet ne dam na njih.

Bio sam jako nemiran, za razliku od brata Novaka, koji je pet godina mlađi, sušta suprotnost od mene. Ja sam u prvi razred pošao sa zakašnjenjem od pola godine, ali sam bio toliko dominantan, da su htjeli da me prebace u drugi razred, da ne idem tih pola godine u prvi, koliko sam već tad bio vispren, namazan…

Svuda sam isticao da je moj nastavnik Milan Poparić imao presudan uticaj na mene, jer on mi je usadio rusku književnost, poeziju… Ljermontova, Bloka, Majakovskog, Jesenjina… Ubio me je sa Puškinom, ali Jesenjin je bio na pijedestalu. Znao sam čitavu priču o njemu, o Isidori Dankan, o fatalnoj ljubavi, o šalu koji je zapeo za kočije. Ja sam to prosto gutao. Ali kad sam pročitao “Ljepotica bješe Tanja”, onda sam odlijepio i počeo da pišem pjesme.

Uglavnom sam noću najviše vremena provodio čitajući i pišući. Imao sam brata od strica, Jovicu, on išao na prelo kod cura, i kad se vraća kuca meni na prozora, zna da još čitam i pišem. I onda pita šta ima novo, pa mu pročitam tu na prozoru. To je posebna neka čar bila, ako on kaže da je dobro, meni ne treba veći sud.

Đed Pero

Prilikom jedne priredbe u domu, kod nas u Gubinu, imao sam 13 tačaka od čitave priredbe, što glume, što recitovanja, pjevanja… I onda se desi da umre od majke otac Pero, koji mi je dao nadimak Baja, a ja moram da pjevam na priredbi. A ne ide da se pjeva, ako je umro đed. I Maša kaže: “Odeš li, ne vraćaj se kući”. Ja moram mama, propašće priredba, deda, pokoj ti duši, ali ja moram. Tad sam prvi put recitovao pjesmu koju sam ja napisao, i takve su ovacije bile, nisam mogao da shvatim. Sjećam se da je bilo nešto o istrebljenju bikova, meni bilo žao što ih nema, pa moraju da vode kravu pod bika u drugo selo čak. Imam i sad negdje tu pjesmu. Jedno vrijeme sam ilustrovao svoje pjesme, kao što je radio Momo Kapor. Napišem pjesmu, a ispod nacrtam ilustraciju. Žao mi je što neke te sveske nisam uspio da sačuvam, poslije rata i ovih čudesa, ostali su mi mnogi rokovnici i sveske, gdje ima tih ilustracija. Maša je spasila neke, postali su hitovi veliki. “Danijela” je bila isto u toj svesci, “plači brezo bijela”. To je bilo nagorjelo u vatri, ali je majka spasila.

Roditelji su bili teški radnici i tamo su imali stoku, pašnjake, livade, kukuruz, krompir, sve to. Većinom je to Maša radila, ona je znala da uzme kosu da kosi, zakolje jagnje za pet minuta za ražnja, moja keva je čudo.

Moja baba je imala samo Živka i Neđu, strica i ćaleta, a ja brata, uvijek sam želio da imam sestru, i onda mi bog dao da imam tri ćerke i dva sina. Moj stari je radio u Njemačkoj i školovao stica koji je stariji od njega. Živko je završio pravni fakultet, stanovao u krugu dvojke, radio u opštini Novi Beograd. Pa kad sam ja stasao za školu, oni su pitali: “Zašto Braco”, oni su me tako zvali, “ne bi došao kod nas da ide u školu”. Tako sam došao kod strica u Beograd 80-ih.

Hoću u mašinsku, nema mjesta, hoću u ekonomsku, nema mjesta, hoću u gimnaziju, nema. Ima u saobraćajnoj, daj to. Nema veze da li sam ja bio za to i da li me interesovalo, nije me interesovalo. A jedini sam u razredu znao da objasnim šta je sinhron, a sad nemam pojma šta je to i gdje je to, uopšte me ne interesuje.

Odmah poslije škole zaposlim se u IMT, nakon toga u brodogradilištu, još jačoj firmi, da bih na kraju prešao na Aerodrom Beograd, sve tri najjače firme sam prošao. Na aerodromu sam bio kurir, nosio planove za letenje, meteo podatke zemaljskim stjuardesama. Baš sam neki dan vidio jednu: “Sjećaš li se Baja, radili smo zajedno”, kažem — nemoj molim te da se sjećam.

Propjevao sam u Surčinu, neko od prijatelja je dobio sina, i mi smo sjedili na stadinu Jedinstva, kružio mikrofon svako da otpjeva nešto. Kad je došao do mene, kad sam zapjevao — ej brate, ti ima da pjevaš cijelo veče. Ja uzmem to veče jedno devet plata. I kažem, burazeru, ne ideš ti nazad na posao u aerodrom. Ostao sam u tom restoranu, kod pokojnog Zorana Šijana. Pa smo jedno vrijeme pjevali Cakana i ja, bilo je to divno vrijeme.

Bio sam u Prvom glasu Livna 1989. i taj žiri sazna da sam već napravio pjesmu “Nema raja”, da sam već profesionalac i da ne mogu da se takmičim. Ne možeš da zamisliš moju tugu da ne mogu da se takmičim, da pobijedim. Ja sam godinu dana ranije napravio pjesmu za grupu “Tromeđa”, to je ova “Nema raja (bez rodnoga kraja)”, što je ostala za sva vremena. Iskopali su to, i dali mi samo da učestvujem u revijalnom dijelu. I ja sam napravio takav šou, da su djeca poslije trčala za mnom niz ulicu.

Zanat sam dosta ispekao u Sarajevu, u jednoj kafani koja se zvala “Holidej”. Marko Pržulj je držao, a pjevali su u noj Sanja Đorđević, Ljubiša Vasiljević i ja. Svi postali poznati.

Ja sam došao iz Sarajeva kući. U Bosni nije krenulo, a na Plitvicama već počelo. Vidi se da se kuva, pripreme za rat, nema šta. Ja sam bio jedan od onih koji nisu dobili oružje, ja i Žiža, moj školski drug. Kažu, ne daj njima, pobiće nas, to je izgovor bio, a ja sam im zahvalan zbog toga. Poslije sam dolazio da pjevam u hotelu u Grahovu, kažu “nemamo para da te platimo, hoćeš da ti damo dva heklera, dva škorpiona…?” Pa niste mi dali tandžaru kad je počinjao rat, šta će mi sad kad ne znam sa oružjem!

Živ je Novak!

Moram da napomenem da je moj brat bio u vojsci, on je navikao da bude sa ocem i majkom kući, a ja sam bio lutalica, vagabund, ne drži me mjesto. I ja sam ga odveo u vojsku, u Delnice. Tad su upali neki plaćenici, pobili ljude u kasarni. Mi gledamo dnevnik, nije ti ni do čega kad vidiš slike. I pukim slučajem, moj brat i jedan oficir iz Kraljeva su ostali živi i bili u Lori. Tad sam bio očajan, išao mrklim mrakom do kafane, bio rasturen. Vraćam se iz kafane, držim ruke ispred sebe da ne bih udario u zid i odjedom nekog zagrlim. To ne mogu opisati, kad sam njega prvi put zagrlio. Živ je Novak! Bila je razmjena, crveni krst, šta je bilo, došao je bez ijednog zuba, izbili su mu kundakom.

Iz babinih priča sam saznao dosta šta se dešavalo u Drugom svijetskom ratu, u Podinarju, i sa dalmatinske i sa bosanske strane. To su sve bile jama do jame. Postojale su stvari koje te natjeraju da pišeš, ako već razmišljaš kao pjesnik. Pisali su Pugačov i ostali tragedije, propasti carske Rusije. Uvijek imaju ti događaji koji te inspirišu da pišeš. I Mojkovačku bitku je morao neko da odgusla, da bi se zapamtila. Ja sam jedan dio gusala, bilježio sam šta se dešavalo. Volio sam svoj narod i postao ljubimac naroda. Uvijek sam zamišljao, kako toliki ljudi vole neku ličnost, i onda sam vidio da ako mogu da povučem jednu ulicu, mogu i grad, mogu dva grada, mogu i planetu… Ja sam samo bio hroničar dnevnih događaja, neki čovjek koji je pisao ono što se dešava. Ono što običan čovjek ne bi primjetio, ja vidim pošto sam pjesnik, meni je to lako. Onda napišem u kafani, i kažu: “Baja napravio pjesmu”, a ja je napisao na salveti.

Lako se pročitaju ti koji glumataju. Nisam ja onaj što ga potapšu, a on kaže “nemoj, tu sam ranjen”. Ja ne foliram, zato sam i opstao. I nisam materijalno nikad bio jak. I zato me voli i zemunska gimnazija, novosadska, banjalučka. Pišu đaci radove o meni, nisam mogao da vjerujem. Mislim da ima neka žica između mene i publike, neki fluid. Mene vole i djeca, i stariji ljudi, omladina, vole me i žene kako sam počeo da snimam neke modernije pjesme. To mi imponuje, to je dobro. Svi su staleži tu i generacije. Meni teže pada slikanje nego pjevanje, mogu da pjevam koliko hoćeš, ali slikanje, grljenje… Cijena slave, ispoštujem sve koji hoće.

Nije mi bilo baš svejedno što me u medijima ignorišu. Čitajući razne knjige, šta se sve dešavalo, repovi se vuku. Tito, Krcun, Ranković, ostao je strah od tih službi, oni su se bojali, ja sam osjetio to. Znaš ono, super si, ali ne smije da ide u program. U Boru na “Poselu” ja napravim haos, i zovem ove moje u Surčinu da gledaju, idu svi: Brzi, Maja Marijana, Boban Zdravković, nema Baje, normalno, isječen. A sa mnom pjevali svi “Pjevaj Srbijo”, čitav Bor je pjevao. Ali mene nema.

Kad se sjetim tih ratnih godina, to je period kad sam bio najsiromašniji materijalno. Nikad u životu manje para nisam imao kao od ’91 do ’95. Počeo sam da uzimam neke pare, da mogu normalno da živim, tek poslije rata. Da ne vjeruješ. A ljudi su mislili, Baja uzima ne znam koliko. A ja sam tad tavorio. Sasvim se drugim očima to gledalo, ljudi ginu, a on pjeva, uzima pare. Mnogi su mislili, završio se rat, propašće, o čemu će sad on da pjeva. Pa vidjećete tek sad o čemu ću da pjevam. Iz svega sam izlazio jači, baš tad me krenulo.

Dolazi otac sa ratišta, sa Bihaća… I gdje će oni, zamisli da sam bio neki probisvjet, narkoman, neki pjano, pa da sam sje.o sve što sam napravio, gdje bih ja sa njima? Ja sam im kupio plac i napravio kuću u Surčinu: “Ovo je Neđika tvoje, ti si sve pare dao da mene izliječiš sa sedam godina”.
Sve počinje i završava se u Gubinu

Kad sam prvi put došao u Gubin, i gledam, ovo je moja njiva, moja livada, sve zaraslo. Ima neki prelaz kod škole, pored bunara. Pogledam, sve zaraslo, nema ni bunara. Muka me uhvatila. Ajmo cestom kod Lazine majke, na kafu, da malo zaboravimo sve. Ima u baštici ta fatalna breza, o kojoj sam napisao masu pjesama, eno je još stoji. A ima jedna jela koju sam ja posadio, sad je otišla pod oblake. Uhvati te ta tuga kad dođeš pred ta stara vrata, a opet neki ponos što si došao tim stepenicama. Jedna breza izrasla iz kamenog zida u kući, gdje sam spavao. To su takve stvari…

Sve počinje i završava se u Gubinu, pod Dinarom

Normalno je da je loše što je bio rat, ali nas bi dole opet pojela migracija. Jer i prije rata je tamo ostala sama siročad, babe , đedovi, i mi smo dolazili iz Beograda, Novog Sada, preko ljeta, da oni zakolju janje, da okrenemo na ražnju, da popijemo dvije-tri gajbe piva, i to je to. Bio sam u Americi pet-šest puta, vidio sam sve što treba da se vidi, bio sam u indijanskim rezervatima… Bio sam u Tihuani, gdje je prokopan tunel gdje su radili gudru. Bio sam u Jumi, gdje je Kavaja bio u zatvoru, Nijagarini vodopadi… I bio sam po kazinima, u Las Vegasu, barem deset puta, poneseš po pet hiljada dolara da izgubiš, jednom sam dobio 57.000. I kad sve sabereš, negdje u gubitku 43.000. Ali bilo je lijepo. Uvijek su mene u Americi vodili kao osobu povišenog rizika, a na koncertima nikad nijedna čaša ne razbije. Jednom mi je došlo da napravim sliku, wanted, traži se živ ili mrtav, kao u filmovima Serđa Leonea. I ovi naši pjevači što su bili tamo, kažu “Je.o sebe, i ovde je stigao nešto da za.ere”.

Ljudi su mi uglavnom poklanjali stvari koje su njima značile u životu i koje za mnoge ljude naše, koji su vjernici, rodoljubi, Srbi, nisu dostupne baš lako. Ja, na primjer, imam dvije spomenice od vojvode Momčila Đujića, komandanta Dinarske divizije. Bio sam s njim lično u San Markosu, jedan od 60 ljudi koje je primio. Imao sam čast da pričam sa njim tri-četiri sata, pretresli smo redom sve po malo. On mi je 1999. dao blanko ček, da napišem koliko para hoću. Ja u čudu, čekam, jel me provjerava CIA, ili neka druga organizacija. I malo razmislim, pošto nikad nisam bio rob novca, nemilice sam ga trošio, izmišljao sam jagode u januaru, ja napišem 50 dolara. Čovjek se frapira, ko zna koliko bi nula dodali drugi. Tad je rekao: “Imaš od mene šta hoćeš!” Imam šapku od jednog generala našeg čuvenog, beretku jednu, isto tako sablju od trećeg, imam ja tih poklona…

Meni se Smiljana rodila odmah poslije rata, 1996, Ljiljana u decembru 1997, Anđela 2000. Poslije tri kćerke sam dobio sina, na moj rođendan, 2004. i u svojoj 51. godini sam dobio Gavrila. Ja sam srećan čovjek, i zato molim Boga i sve naše svece, da sačuva mene i petoro djece…

Željan Božićne pečenice

Od svih pjesama, jedna je posebna — “Božić je”. Tu je sve baš kako me baba Smilja vodila u crkvu, sve je tačno tako, i taj čuveni zvonar Bogdan, koji je gore pokisao od snijega, po kosi njegovoj, ja kao da sad to vidim. I sreo sam ga poslije toliko godina u Novom Sadu, u Karlovcima sad živi. I tačno mi je sve kroz glavu protrčalo, odmah sam ga vidio na zvoniku u Gubinu. A on pruži ruku, i kao prije 25 godina isto pita: “Da nemaš cigaru”. U januaru dosta radim, i sam sam kriv, napravio sam pjesme o Božiću, i koga ćeš zvati za Božić da pjeva, nego Baju. Poželim da okrenem pečenicu, to mi više nedostaje nego išta…