Potresna priča Seke Aleksić: Djetinjstvo joj obeležile traume, bježala od kuće, odrasla bez oca

04.06.2022. | 19:15

Mnogi pjevači ističu kako je put do zvijezda posut trnjem, a naša pjevačica Seka Aleksić je živ primjer da je to zaista tako. Seka je priznala da djetinjstvo koje je živjela nije slično onome koje njena djeca danas žive, ali da se njena majka trudila da im pruži skroman život koliko je mogla.

– Odrastala sam bez oca, ali majka se trudila da to ne osjetim. Radila je tri posla kako bi odgajala brata i mene. Nije mogla da priušti da nas upiše u vrtić, jer nije imala novca, pa su nas čuvali baka i deka – započinje priču Seka i nastavlja.

– Nije im bilo lako sa mnom jer sam bila nemirno dijete. Nisam bila bezobrazna, samo nestašna. Stalno sam nešto jela, a tako je i danas. Nije da nisam voljela da učim, ali mi je pjevanje bilo interesantnije. Zato sam uvijek bila prosječan đak. Nekad sam godinu završavala dobra, nekad vrlodobra… Društvo iz odjeljenja mi je bilo super. Djeca me nisu zadirkivala zbog toga što su mi roditelji rastavljeni. Učitelj je odigrao ključnu ulogu u tome. Objasnio im je da u razredu ima i nas čiji su roditelji razvedeni, ali da mi nismo krivi zbog toga. I mama se trudila da nam nadomjesti to što ne živimo sa ocem.

Seka je nakon razvoda roditelja doživjela još jednu traumu. Pošto je 1992. godine u Bosni i Hercegovini izbio rat, sa majkom i bratom je izbjegla u Srbiju. Sa sobom su ponijeli samo garderobu koju su imali na sebi. Preselili su se u Banju Koviljaču, gdje je pjevačica upisala četvrti razred. Kako ne bi bili na ulici, škola im je na korišćenje dala da žive u jednoj sobi, a spavali su na strunjačama.

– Bilo je teško! Bila sam malteriše i nisam znala šta je zapravo rat, ali je mijenjanje sredine bio ogroman šok za mene. Tada desetogodišnja Seka nije ni slutila da će joj vršnjaci iz odjeljenja zadati još jedan udarac u životu, navodi “Informer.rs”.

– U Bosni sam imala super drugare, sa mojim učiteljem Irfanom se čujem i danas. Nažalost, tako nije bilo u Banji. Bila sam izbjeglica, pa su djeca umjela da budu suviše direktna, da se ne izrazim grublje. Sjećam se da su mi se svi smijali što govorim “mlijeko”, a ne “mlijeko”. Kada sam počela da pričam na ekavici kako bih se uklopila, još više su mi se smijali. Bilo je pošalica i zadirkivanja na moj račun, ali to su bila samo djeca, njima se sve oprašta. Sve poteškoće u životu su me ojačale i napravile čovjeka od mene.

Pjevačica danas ima sve što poželi, ali se ne stidi svega što je preživjela i sada sada sa svojom porodicom uživa u plodovima svoga rada.