Publika i glumci 20 godina raduju se “Kokoški”: Narodno pozorište obilježava veliki jubilej

29.11.2021. | 09:53

Predstava “Kokoška” savremenog ruskog pisca Nikolaja Vladimiroviča Koljade, koju je na scenu Narodnog pozorišta Republike Srpske (NP RS) postavio reditelj Predrag Štrbac 1. decembra 2001. godine, na isti datum tekuće 2021. na Velikoj sceni ove kuće proslaviće svoj rođendan, odnosno punih 20 godina igranja.

Ovo je ujedno i najdugovječnija predstava u istoriji pozorišta koje postoji 91 godinu, a u kojem je “Kokoška”, zajedno sa gostujućim izvedbama, odigrana 111 puta. Na 20. rođendan, u srijedu uveče, “Kokoška” će biti izvedena 112. put.

U originalnoj postavi pet glavnih likova predstave – Alu, Dijanu, Nonu Kokošku, Vasilija i reditelja Fjodora, igrali su Nataša Ivančević, Gordana Milinović, Miljka Brđanin, Aleksandar Stojković i Đorđe Marković.

Dvadeset godina poslije postava je ista, osim što je umjesto Gordane Milinović “uskočila” Vedrana Mačković. Komšije, dimnjačare i domare koji upadaju u stan gdje se drama odvija, odnosno u posljednjih pet minuta predstave, na premijernom izvođenju, igrali su Ljubiša Savanović, Radmila Smiljanić, Željko Stjepanović, Danilo Popržen i Pero Ris, dok su danas ostali tu tek Ljubiša Savanović i Pero Ris, kojima se pridružila Snežena Mišić.

Mnogo toga se promijeni za dvije decenije u životima svih nas. U životima aktera predstave “Kokoška” promijenilo se to da je dimnjačar Danilo Popržen preminuo, da su Gordana Milinović i Đorđe Marković otišli u penziju, iako Marković ovu predstavu još igra, a da su Miljka Brđanin i Ljubiša Savanović, od studenata glume iz te 2001. godine, postali ljudi koji odavno nose repertoar Narodnog pozorišta Republike Srpske. Ono što je ostalo isto jeste energija predstave i žar kojim glumci tumače glumce i njihove, kako to reče Đorđe Marković, ljubavi, sreće, čežnje, taštine i sujete.

Koliko akterima “Kokoške” znači ovaj jubilej i u čemu misle da je tajna dvadesetogodišnjeg opstanka jednog komada, govorili su za “Nezavisne”.

“Toliki opstanak jedne predstave je pitanje sreće. Mi smo imali odličan tekst, radili smo vrlo lepo, imali smo divan koncept i glumačku ekipu, međutim to sve postoji i u raznim drugim projektima, pa se tolika dugotrajnost ne desi. Prosto, ovdje smo odmah dobili publiku i ljude koji su već u prvoj godini izvođenja po četiri, pet ili šest puta gledali predstavu. Nisam ljubitelj toga da govorim kako se desi magija u teatru, ali postoje momenti kada se zaista desi magija”, istakao je Predrag Štrbac, reditelj.

Štrbac je takođe, kada smo već pomenuli promjene u životima aktera predstave, od mladog reditelja postao jedan od vodećih pozorišnih reditelja u regionu sa pedeset režija iza sebe u najvažnijim teatrima našeg okruženja, ali mu nijedna predstava nije doživjela 20 godina postojanja, osim “Kokoške”.

Vrijedi pomenuti i da scenografiju predstave potpisuje Dragana Purković Macan, danas sigurno najprepoznatljivije ime pozorišne scenografije u Republici Srpskoj i trenutni dekan Akademije umjetnosti u Banjaluci.

“Moja prijateljica Dragana Purković Macan imala je zadatak da napravi i osmisli oronulu pozorišnu sobu, oblijepljenu Noninim fotografijama, ne sluteći da će ta scenografija zaista dobiti tu patinu staru realnih 20 godina. Moja igra se godinama igrajući ulogu None mijenjala, jer sam i ja sazrijevala kako psihički tako i fizički. Suštinski, ja se mijenjam i, hvala Bogu na tome, uvijek ostajem ista Miljka koja pokušava dati dah života svojim likovima. Uzbuđena sam i srećna jer živimo toliko”, ističe glumica Miljka Brđanin. Ona se sjeća da su glumci u toku rada na predstavi imali toliki entuzijazam da su u novembru snimajući reklamu za ovaj komad izašli napolje u ljetnim kostimima i snimili šta je trebalo.

“Često se našalimo, koliko smo ostarili, da Nona (Kokoška) u tom nekom ruskom gradiću uvijek ostaje najmlađa u odnosu na ekipu glumaca koje igramo u predstavi, pa makar imala i 44 godine, jer uostalom mi igramo predstavu unutar predstave. Što bi rekla Ala (Nataša Ivančević), živjeću 300 godina, a glumiti 400”, priča Brđaninova.

Aleksandar Stojković Piksi misli da ima više razloga zbog kojih je predstava “Kokoška” toliki niz godina na repertoaru.

“Jedan razlog je svakako odličan tekst Nikolaja Koljade, pitka komedija o životu pozorišnih umjetnika, protkana ozbiljnim životnim temama i problemima, zatim nenametljiva režija Predraga Štrpca, ali najvažnije je to što u cijelom glumačkom ansamblu vlada sjajna prijateljska atmosfera i što smo sve vrijeme čuvali i pazili našu predstavu”, navodi Stojković, prisjećajući se da je rad na predstavi bio lak, saradnja sa kolegama odlična, dok je reditelj znao šta hoće. Pred sam kraj rada na predstavi, nastavlja on, glumci su osjetili krizu i pomislili da predstava neće biti dobra, što je, kako objašnjava, normalno u radu na jednoj predstavi.

“Međutim, reditelj, direktor i umjetnički direktor su nas ubijedili da u rukama imamo odličnu predstavu, da se samo opustimo i zaigramo naše likove. Tako smo uradili i, evo, i danas se radujemo našoj ‘Kokoški’. Anegdota je bilo mnogo kroz ovih 20 godina, meni je ostalo u sjećanju kad je pred jedno izvođenje naš glumac Đorđe pitao da li je bila plata, a tad je kasnila skoro tri mjeseca. Kad smo mu rekli da nije, on je samo lagano kazao: ‘E, onda večeras neću plakati u predstavi'”, kaže Stojković.

Njegov kolega Đorđe Marković dodaje da je poslije premijere te 2001. godine toliko povjerovao u uspjeh ove predstave da je u pozorišnom klubu rekao kako je siguran da će ova koka veoma dugo grickati te da nije pogriješio.

“A tako je bezazleno, nevino i pomalo djetinje, sve počelo. Naime, tada je mlađani reditelj Predrag Štrbac oko sebe okupio izuzetno talentovane mlade glumce, sa vrlo malo scenskog iskustva i nas nekoliko, uslovno rečeno starijih. Peđa nam je rekao: ‘Pravimo predstavu, u kojoj ćete igrati sebe. Glumci će igrati, glumce.’ I tako smo negde u Rusiji, u iznajmljenom stanu nekog jeftinog hotela počeli stvarati (igrati) dirljivu priču, našeg ‘tragičnog’ života, za publiku, koja vrlo malo ili gotovo ništa ne zna o životu glumaca, tamo negde iza oblaka”, navodi Marković.

Uvjeren je da je “Kokoška” priča o strasti, bogatstvu, nemoći, bijedi, priča o snovima koji nikako da se ostvare i na kraju priča o traganju za suncem i za boljim životom ispod ogromnog neba od dragog kamenja.

“I, evo, već 20 godina sa istim žarom pokušavamo dosanjati svoje snove. Jedino što smo do sada uspjeli je da smo se međusobno dobro ‘osjetili’ i upoznali. Zato ova družba potpuno zasluženo slavi svoj 20. rođendan”, zaključuje Marković.