Rado se vraća u Banjaluku! Glumac Goran Bogdan: Između filma i pozorišta biram veznik “i”

23.09.2020. | 19:44

Dvanaesto izdanje Festivala glumca “Zaplet”, čiji je program ove godine umjesto u šest ili sedam dana u komadu zbog epidemiološke situacije raspoređen na dva mjeseca, u Gradskom pozorištu “Jazavac” nastavljeno je u utorak uveče razgovorom s glumcem Goranom Bogdanom.

Tek što su liberalizovane mjere u vezi s posjetama događajima iz oblasti kulture, razgovor s Bogdanom pred oko stotinak ljudi vodila je glumica Miljka Brđanin.

Na samom početku, Bogdan je na iznenađenje prisutnih kazao da često dolazi u Banjaluku, te da se uvijek rado vraća u ovaj grad.

“Pošto sam iz Širokog Brijega, a na studije sam išao u Zagreb, kroz Banjaluku sam prolazio stotinu puta i svaki put sam stajao. Dok sam bio u Zagrebačkom kazalištu mladih (ZKM), mislim da smo i igrali nešto ovdje. Ne sjećam se šta, samo znam da sam spavao u nekom hotelu. Kao i mnogo toga u životu, ovog gostovanja se sjećam kroz maglu, ali sam često u Banjaluci. Uvijek mi je drago doći i volim je. Bio sam jednom i na ‘Demofestu’, toga se sjećam”, otkrio je Bogdan.

“Nova normalnost”: Slogan ovogodišnjeg festivala je “Nova normalnost” i neminovno pitanje za Bogdana je bilo šta misli o pandemiji i kako vidi takozvanu epohu nove normalnosti.

“Ja sam za epidemiološke mjere. Mislim da to nije problem, veći problem je to što su neke slobode ukinute u staroj normalnosti. Danas se ljutimo na sitna ograničenja slobode, a sloboda je već prije izopačena i sankcionisana. Virus će biti i proći. Bila je kuga, bila je španska groznica. Sve je to prošlo, pa će proći i ovo”, rekao je Bogdan, koji je prije upisa na Akademiju umjetnosti u Zagrebu diplomirao na Ekonomskom fakultetu i završio tri godine Saobraćajnog fakulteta.

Pored formalnog obrazovanja, mnogo vremena je posvetio književnosti i muzici.

“Moji su roditelji profesori i pri tome su jako otvoreni, ali sam sam sebi bio stvorio neki strah – što ću, kako ću. Mislim da ne moraš ništa. Ljudi su živjeli i umirali i prije nas i ništa ne treba shvaćati toliko ozbiljno. Apropo nove normalnosti, ja vjerujem u mudrost i mnogo čitam i treba biti ponizan, a ne treba se bojati. Strah koči. Ne treba biti lud i nepromišljen, ali opet strah ubija. Mislim da je za kreativnost najgori strah”, istakao je Bogdan.

Ne pravi razliku između pozorišta i filma: Između pozorišta i filma Bogdan govori da je fora u vezniku “i”. Koliko i film, njegova ljubav je i pozorište. Za vrijeme studija, a prije Akademije u Zagrebu, amaterski se bavio pozorištem, a član ZKM bio je punih deset godina.

“Široki je mali grad, tako da tu nisam imao priliku da se bavim glumom. Ja sam se glumom počeo baviti amaterski kada sam došao u Zagreb studirati. Onda sam glumu zavolio, ali sam u Širokom sa četrnaest godina radio u videoteci. Tada sam jako zavolio film”, prisjetio se Bogdan. Zbog obaveza na filmu, kaže, dao je otkaz u pozorištu, koje mu danas nedostaje.

“Imao sam puno obaveza, nisam se osjećao pošteno pa sam morao dati otkaz, ali i danas sanjam probe. Kada gledam neku predstavu, ja je gledam navijački. Iako nikad nisam bio neki navijač, u pozorištu navijam za svoje kolege, tako da mi pozorište zaista nedostaje”, kaže Bogdan, priznajući da pozorištu mnogo duguje.

Upisavši Akademiju umjetnosti Bogdan je, na početku filmske karijere, igrao uglavnom u komedijama, koje je kasnije počeo izbjegavati.

“Nije nimalo slučajnost što dugo nisam igrao u komediji. Kada sam došao na Akademiju, ja sam bio duhovit stvarno, a onda sam se prepao svoje površnosti. Komedija mi je išla od ruke i počeli su me zvati mahom za komedije. Onda sam se prepao. Nisam htio upasti u ladicu blesavog i simpatičnog Hercegovca i onda sam se tražio i posvećenije počeo da promatram glumu”, ističe Bogdan. On dodaje da je na Akademiji imao jako dobre profesore, te da mu je jedan od najboljih prijatelja i danas njegov mentor i reditelj Bobo Jeličić. Međutim, priznaće da je obrazovanje tek početak, te da je za karijeru bitan stepen sopstvenog angažovanja i rada.

Igrao je raznovrsne uloge, a pri odabiru uloga mu je danas najvažniji scenario.

“Ja se zanesem kad me zove neki veliki reditelj, ali iskustvo mi je pokazalo da je najbitnije kada ti čitaš tekst i kada osjetiš u scenariju nešto što tebe ispunjava. Meni je literatura broj jedan u životu. Ništa nije isključivo, može se scenario zajedno sa rediteljem i mijenjati i nadograđivati – zaista ne treba ništa shvaćati toliko ozbiljno, ali opet kad u samom tekstu osjetiš sebe i da znaš da se oko njega možeš potruditi, da osjetiš draž u toj ulozi, onda ti je lako sve”, kaže Bogran.

Uloge u serijama: Na iznanađenje mnogih, reći će da je uloga Mustafe Golubića u seriji “Senke nad Balkanom” bila jedna od onih koje je najlakše odigrao u dosadašnjoj karijeri.

“Čitajući o Mustafi Golubiću već sebi stvorite ulogu. To je možda jedna od uloga koja mi je bila i najlakša. Toliko ga je lako bilo igrati, jer on je Džejms Bond načinom života koji je živio. To je kao kada sam mali bio i zamišljao se u ulozi Džejmsa Bonda. Obožavao sam to da igram i bila je to ljubav na prvi pogled”, naveo je Bogdan dodajući da je saradnja sa Draganom Bjelogrlićem prerasla i u prijateljstvo. Bjelogrlića takođe smatra za velikog profesionalca i znalca u poslu.

“On je kao glumac postao producent i reditelj i svaki dan je sve bolji i bolji, to se vidi. On, koliko god bio velika zvijezda, puno čita, gleda, prati. On zna sve glumce iz Banjaluke, iz Mostara. To njega sve zanima”, rekao je Bogdan.

Za razliku od Mustafe Golubića, uloga Nikole Krsmanovića u trenutno aktuelnoj seriji “Močvara”, priznaće, nije mu bila nimalo laka.

“Pošto volim književnost, volim i poeziju i ja sam Milenu Marković odavno čitao. Obožavao sam je. A kada bi me neko pitao s kim bi želio raditi, odgovarao sam sa Olegom Novkovićem, ali to je jedna teška uloga i to je neki lik koji nema veze sa mnom i morao sam dobro polomiti kosti da bi to iznio”, iskren je bio Bogdan.

Bogdan je u Banjaluku stigao iz Vrnjačke Banje, gdje je noć prije nagrađen za ulogu u filmu “Otac” Srdana Golubovića.

“Cijela je ta priča nezgodna, ali mi smo na setu odlično sarađivali. Golubović i ja samo intenzivno radili na tekstu dva mjeseca i u ovom filmu sam zaista pobijedio svoju ljenost i površnost sa kojima se konstantno borim”, naveo je Bogdan vraćajući se na priču o stepenu angažmana. Iako treba imati talenta i sreće, gluma je za njega prvenstveno rad, što se pokazalo i na pomenutom filmu.

“Stupanj angažmana je nešto najbitnije, jer kada ti je do nečega stalo, kada se začitaš, zaslušaš, zaradiš, zaljubiš – to pobjeđuje. Kamen, škare, makaze, to pobjeđuje, to je iznad toga”, priznaje Bogdan.

On je na kraju uporedio glumu sa sportom, otkrivajući da tu nema nimalo glamura.

“U glumi si sam. Kad izađeš pred kameru ili na scenu ne pomaže ti ni to što si Milanov ni Franjin, ni što znaš ovoga ni onoga. To je kao sport u jednu ruku. Trčiš na sto metara i niko te neće gurati, s tim što je sport strog. Tu si sa 24 godine zreo za penziju, a gluma je divna – svi životni lomovi ti idu u prilog”, zaključuje Bogdan.

Nakon razgovora sa Goranom Bogdanom, u sali Gradskog pozorišta “Jazavac” održan je i koncert benda “Aquarel”, pišu Nezavisne.